RTV Teorija i praksa

saobražavaju. Uloga televizije kao ustanove očituje se u prilagođavanju i organizovanju profesionalnih okvira prema uzusima njene proizvodnje za uspešnije uključivanje književnika; g) nesumnjive prednosti televizijskog opštenja podrazumevaju „raspolaganje” gledalištem, u preseku uvek širem, u vremenu ne i nadmoćnijim od čitaiačke publike. Otuda se teievizija pojavljuje kao izuzetno sredstvo promocije književnosti, pa i njene propagande, što ne ostavlja ravnodušnim bar večinu pisaca. Ovi opšti stavovi, zacelo, iako ne sugerišu odmah i praktične odluke, odražavaju širu kulturnu klimu, naša nadanja i potrebe, ali i pojedinačne situacije, književne „sudbine”, lična opredeljenja, i iz njih proističu. Međutim, čim se više približimo neposrednim problemima, uviđanju zasebnih celina, proceni ishoda pojedinih poduhvata, lične situacije, umetničke sklonosti i književni status dovode do razlamanja opštije saglasnosti i nude sadržajnije vidokruge, protivrečnije uvide i složenije misaone okvire. Uzmimo samo saradnju pisaca na televiziji. Dok pisci iz unutrašnjosti smatraju da su zanemareni i potisnuti zbog mesta stanovanja, dok mnogi pisci iz Beograda nalaze da im ni fizička blizina nije dovoljna da razbiju zatvoreni krug privatnih odnosa i prijateljskog „nameštanja”, pisci koji rade na televiziji ili s njom nešto češče sarađuju ne vide da su televizijska „vrata” zatvorena za one koji nude stvarno vredna ostvarenja. Zanimanje književnika, takođe, za ostvarenje nekog književnog projekta u televizijskom prikazivanju zavisi od prirodenjihovih dela i stepena u kome ona, svesno ili ne, podležu standardima opštenja. Za prikaz rezultata jednog ispitivanja potrebno je daleko više prostora. Dalja analiza bi morala obuhvatiti prilikom tumačenja kako strukturu književnika prema različitim pokazateljima vrste stvaralaštva, stepena afirmacije, uključenosti u književna zbivanja, tako i posebne okolnosti i uslove književnog života jer, možda, kakvo je mišljenje inače ređe bilo izraženo, „televizija plača danak” izvesnim neravnomernostima i suprotnostima u samoj književnosti, kao nezavisnoj kulturnoj oblasti. To nikako ne znači da je televizija oslobođena svake odgovornosti, ni da se, na drugoj strani, njen doprinos može zanemariti; kao što mišljenje pisaca nalaže preispitivanje televizije, jer ovi ipak svojim shvatanjima, ponašanjem i delima uobličavaju kulturni život društva i daju mu svoja obeležja.

229