RTV Teorija i praksa

„Izbriši slučajne crte - i shvatičeš da je svet divan” - namernoj dvosmislenosti „reklamnog sveta” prepuštamo ovaj Blokov stih, Televizija, hteli to ili ne, neprestano dramatizuje život, lišava ga za nju nevažnih pojedinosti, ona vrši određenu adaptaciju, izbor, potcrtavanje, čak i kad izveštava o kotrljanju lopte. Krupni plan vratara u određenom trenutku prenosu daje oštrinu pogleda u suštinu i filozofiju igre. Spoljni izgled stvari često obmanjuje pogled i mi samo gledamo umesto i da vidimo - unutarnji pogled u sve u šta upiremo objektiv kamere jeste naš osnovni pristup stvarnosti: otkriti ono što je iza površine. Arnold Vesker, čije nam je delo Kuhinja povod za određeno ispitivanje, upravo hoče takav pogled. Tako shvatamo kategoriju „dokumentarnog realizma”. Ista potreba koja je Dzigu Vertova gonila među Ijude a momke iz direct cinema na ulicu, nas s kamerom odvodi u pravi zatvor i pravu kihinju. Sve misli sažeti u jednu, propuštajuči ih kroz pronađenu „dokumentarnu tačku gledišta” (Vigo). Učiniti jednu gotovo nemoguću stvar - elektronske kamere u određenom već sročenom sadržaju upotrebiti kao „skrivenu kameru”. Nije presudno što se događaj već desio, pošto ćemo igrati po napisanom scenariju - nas zanima traganje unutar opozicije faction-fiction: forme izmišljenog utiskujemo u forme stvarnog, i to bi bio još jedan pokušaj oneohičavanja. Übacujući televizijsku tehniku među zidove stvarne kuhinje, navodeći, uz pomoć stručnjaka za kulinarstvo, naše glumce u istinskoj kuvarskoj odeći (sa varjačama i visokim nadutim kapama omiljenih kuvara Gintera Grasa, koje sam crta) u istinske okolnosti radnje i rekvizite (rasporena riba je rasporena riba, nož je nož, vatra je vatra), snimanje Veskerovog komada Kuhinja zamislili smo, dakle, kao direktan televizijski prenos iz kuhinje, poput onog iz nekog ringa, na primer; jedan običan radni dan na jednom mestu gde zajedno sa čorbama ključa život, gde se s mesom peče i Ijudska sudbina. U televizijskom studiju bi sigurno rad bio lakši, jednostavnije kretanje kamera dok „crtaju” mise-en-cadre, pogodnije postavljanje osvetljenja, lagodnija sva ona „industrijska” uhodanost rada i organizacije posla, ali baš sve to skupa je ono što smo, između ostalog, ovom prilikom hteli da izbegnemo. Ni najvidovitiji scenograf ne može unapred da smisli sve one velike i male stvari koje su kuhinja, a upravo joj one daju tu environmentalnu istinitost. Tek u pravom prostoru sjajan scenograf, kakav je bio naš, do kraja može da ispolji svoje stvaralačke sposobnosti.

247