RTV Teorija i praksa

Za Biena svet je tamnica. Za Direnmata - ring. Za Šekspira je taj isti svet pozornica. Za Šekspirovu Kleopatru svet bez Antonija je svinjac. Kao i za Pazolinija. Za jednoga - kabare, za drugoga - bolnica, mrtvi dom, sabirni 10g0r... Za Veskera, međutim, kako sam kaže, svet je - kuhinja. Misao Bienovog Obešenjaka prelazi granice zatvorskih zidova. Kuhinja je jedan zatvoreni vilajet, ali, naravno, značenje koje zajedno sa mirisima izbija iz njenog sadržaja i prevazilazi taj prostor preplavljuje svet - to je potpuna slika jednog društva, jednog života i morala, i još više - to je doista slika sveta uopšte U jednom razgovoru sa Veskerom vođenom za televiziju, proveravali smo podatke o njemu i njegovom delu, ranije pronađene u knjigama. Ideja za Kuhinju taložila se četiri godine u londonskim i pariskim kuhinjama: nagnan mučnim iskustvom bavljenja u „Hungaria Restorantu” i u ~Le Ralley”, Vesker piše dramu u kojoj se priseća jednog dana provedenog u fabrici jela. To nikako nije inspiracija koja dolazi iz estetike! Vesker nam je jednom poslao razglednicu sa kuhinjom koju je hteo da pokaže sledeči put kad doputujemo u Englesku. To je bila Velika kuhinja, akvatinta iz Džon Nešovih „Pogleda na Kraljevski paviljon”. I tu su bile peći, časovnik, noževi, ali tu je toliko prostora i vazduha, tu je spravljanje jela nešto gotovo uzvišeno, poput onog posvećenog žrtvovanja životinja sa kineske gravire. Slike Veskerove kuhinje su slike užasa. Na metod golog naturalizma kojim savlađuje materijal sećanja navodi ga, možda, pored vlastitog iskustva, i Londonska škola filmske tehnike koju je pohađao. Vesker, pronalazi kritika koja je sazrevala kad i on, ne poštuje „edvardijanski koncept” pisanja dobro skrojenog komada niti bilo koje drugo pravilo pisanja, Njegov komad, zaključuje kritika, čija struktura proističe iz radnog procesa jedne kihinje, ruši sva pravila pisanja drame jer za njih Vesker u tom trenutku pisanja nije ni mario. On je prepustio samom životu da vodi računa o dramaturgiji. Malokrvni poštovaoci „čiste umetnosti” dobivaju primer „drame kuhinjskog slivnika”. Oni pak koji umetnost uzimaju tek kao jedan oblik stvarnosti više - još jedan izazov... Otkad se bavimo režijom, pokušavamo da se jednom komadu pisca približimo kroz sva dela koja je napisao. Ovaj put smo prvi put podlegli iskušenju da pokušamo otkriti pisca proučavajući samo dramu koju snimamo. Uostalom, želja nije

249