RTV Teorija i praksa

upravo to nas nagoni da, s vremena na vreme, omogučimo da s punim opravdanjem iz njih izbije gušena individualnost i večna čovekova potreba za ličnom slobodom. Počinjemo od polumraka ranog jutra i tišine, od paljenja kuhinjskih peći, od stavljanja u pogon te velike Marangove mašine za proizvodnju profita; dokumentaristički sledimo sliku-proces: od prazne kuhinje, njenog punjenja poslugom i sirovinom, do njene potpune zatrpanosti Ijudima, jelom, parom i tutnjem. Počinjemo sporo - neodmoreni Ijudi dolaze na posao, stavljamo ih u pogon kao i ove peči, stroj se postepeno zagreva i übrzava, grabi sve brže i haotičnije u suludi rush-hour ručka, u vrh krize i ludila, sledimo dakle taj proces od mrtvačkog sna premorenog kuhinjskog momka do krajnje brzine i panike ruku, nogu, glasova kuvara i kelnerica, do vrhunca proizvodnje, krajnjeg usijanja peči i nerava, do karakteristika na čijim granicama sve puca i vodi u eksploziju, demoliranje, pa u stravično „zaustavljanje” rada kuhinje, nepojmljivo za jedan sistem obrnutih vrednosti. Jasno je da je u osnovi i biti ove dramaturgije - ritam. Zakrilili smo ogromne staklene prozore koji su uokvirivali pejzaž Ade Ciganlije, isključili smo dnevnu svetlost i ostavili da u našoj kuhinji stalno gori tvornička rasveta, hladno neonsko svetlo, pošto ga ujutro, budeči kuhinju, upali pospani kuhinjski momak. U tom jedinom svetlu, ravnodušnom i objektivnom, mladi i snažni novajlija Kevin posmatra ovo naličje potrošakog društva, ovu neljudsku usredsređenost, buku, vručinu i brzinu rada, da bi uskoro i sam bio uvučen i slomljen u njoj. Rekosmo, Ijude stavljamo u pogon kao i ove peći, oni se zagrevaju i pale da bi krenuli punom snagom u špicu potražnje jela, u krizi koju označava i veliki kuhinjski časovnik: podvlači protok vremena, pojačava osečanje uvečavanja brzine, mašina za sečenje hleba seče i vreme: kako odmiču sati časovnik slikamo sve krupnije, sve dublje ulazimo u brojčanik koji zgušnjava vreme kao Ajzenštajnova mućkalica kajmak, najzad u vrhuncu proizvodnje, dovedenom do apsurda, vidimo samo delove ukočenih kazaljki i minutnih crtica - i samom Kevinu se čini, sred ove ludnice, da je vreme zauvek zaustavljeno i da ova mora nikada neče prestati. Zapravo, preko Kevina, novaka, koji još nije postao deo mašine, koji tek pokušava da se uklopi u nju, preko njegovog svežeg pogleda čija se bistrina postepeno gubi u zaprepaščenosti i zarazi brzinom, dobivamo nov pogled na celokupni bajati užas kuhinje „koja je uvek tu.” Ovde se karakteri ne razvijaju, kao ni u paklu, oni su zatočeni u jednoj situaciji kao u komadu nepromenljivog života koji

251