RTV Teorija i praksa

iskustvo nastojali da prenesemo na čitavu televizijsku dramu obrađujemo je doslovno kao muzički komad - orkestracija, dinamika, tempo-ritam... Pred nama je jedno izuzetno osetljivo tkivo, direktni prenos u dvostrukoj ekspoziciji: energija slika sa boks meča, zvučni stil iz avangardne koncertne dvorane... Zajedno sa zaparom, znojem i količinom zgotovljene hrane iz jelovnika, raste i unutarnja temperatura, nervoza i uznemirenost Ijudi ugrađenih u golemu mašinu za proizvodnju jela i zarade sve će to morati da prsne, Jedan socijalni mehanizam grči se i napreže u besomučnom poslu u kome, dakako, ne nalazimo onu gorkijevsku apoteozu radu, Ovaj izrabljivački dril je primer uniženja čoveka radom, što čak i igra, zloupotrebljena, može da postane - u onom filmu o plesnom maratonu koji postaje oblik unižavanja i poništavanja čoveka, sećanje na film Konje übijaju, zar ne? prolazak je kroz jedan drukčiji tragični ritam koji melje Ijude. Saznajemo da se u Deksterovoj predstavi čitavo poslovanje kuhinje odvija bez glavne rekvizite - bez hrane. Sigurno je da su glumci u pozorištu mogli biti u izvesnoj prednosti igrajući se posluženja praznim tanjirima: skračenje radnji pojačava ritam, ako je potrebno do sumanute vrtoglavosti, kritičar ~Play and Players” zapazio je divno stapanje „naturalističkog i stilizovanog pristupa” predstavi. Ali mi našu osnovnu prednost tražimo u istinitosti: komad krvavog mesa koji Maks kida sa odranog teleta na mesarskoj kuki i baca Alfredu, a ovaj na vatru, pa u Sintijin poslužavnik prava je osnova za početak ritmičke promene i übrzanja. Pokazuje se kako scenografija i dekor na zolinski način mogu da utiču na tok komada. Poučen utiskom koji je na njega, valjda, ostavio film snimljen prema Veskerovom delu, Lorens Kičin misli da „fotografski realizam” slabi efekat i da je u ovom komadu neophodno „jedinstvo vremena, mesta i radnje kakvo samo pozorište može ponuditi”. Još su teoretičari naturalizma primetili da je odavno zanemareno jedinstvo vremena! Mi bismo hteli da gledaočev savremenik budu naše slike a ne naš pisac! Naše kamere če zato zaroniti u ovaj odabrani „verizam” u utisak što je moguće sličniji „životu onakvom kakav je” i u njihovim objektivima ta „sirova stvarnost” biče još jednom

253