RTV Teorija i praksa

vezuje neprestani pokret (bilo kamere ili sadržine kadra) gledaocu se prenosi karakter i atmosfera kuhinje. Zamišljamo kuhinju kao jednu ogromnu tavu iz Klarkove Martyrologia-e (1677), u kojoj se peku sva ta jadna eksploatisana biča. Doista, ako se pažljivo posmatraju ta lica u pari, uz noževe i batove za usmrčivanje riba i živine, sa makazama, mašinama za mlevenje, ti obrazi obasjani palacavim plamenom, oznojeni, ta nespokojna lica sa očima u groznici ako se na trenutak bar zaboravi svrha njihovog posla - sve nas podseča na izraze iz Skotove History of Torture: taj bol koji pričinjavaju biljkama i živom mesu kao da se vrača u njihov nervni sistem i pojavljuje u izrazu unezverenih lica. Ako’se zaboravi svrha njihovog posla, ti izrazi počinju da pripadaju sablastima iz neke Ijudske mučionice. Svi ti pokreti noževa, sečenje, lica predana krvi koja izlazi iz mesa, odsjaj vatre - ako se zaboravi razlog kuhinje, pa čak i uz njega - sve liči na neki mračni, krvožedni odred. Mitologija kihinje preobražava se u mitografiju mučionice. Naslučujemo veliku prednost u tome što se kuhinja igra u jednom televizijskom dahu (uključivanju), kao što je prvobitno i napisana u jednom činu, bez te nemoguče pozorišne pauze, jer kuhinja je jedno neprekidno stanje, ritualno, krvavo, ona ne iščezava sve do završnog čina pobune. Uz te ritualne pare i plamen, napor i mirise, nagomilava se uzajamna netrpeljivost, sve bukti, nepopravljivi sukob je neizbežan, nož se lako usmeri u nepoželjnom pravcu - u Ijudsko meso. Kuhinja tako postaje „šira nego život” (larger-than-life) to okruženje uzrokuje „ponašanje pod pritiskom” nesrečnika u njemu, muka ih određuje i lomi: oni se i sami peku i vare, njih seku i garniraju. Jedna od knjiga koju smo konsultovali u pripremama bila je i Dalijeva zbirka Les diners de Gala. Stranice su pune surove fantazije i erotike, jarkih boja jela i gurmanluka. Več na omotu friz-strip iz nočne more - dečak-paž übija žabu u nekom sanduku. Tamo je i Hristovo lice na Veronikinom rupcu iznad crvenih kostiju. I u Veskerovoj Kuhinji ima putenosti, ali je ona samo prolazna pojava tempo-ritma posluženja, u vrhuncu ludila polovi zaboravljaju svoje potrebe, sve što preostaje je mučan rad i mahnita jurnjava u kojoj, nastojeći da preživi, svako zaboravlja svakoga. Uživanje u čulnosti pripada nekom drugom svetu, svetu restorana a ne kuhinje, i tamo Monika zadovoljava bar jedan deo svoje čežnje.

255