RTV Teorija i praksa

vladala geografska koliko i mentalna nepovezanost sredina i kultura), gajile su i naše stararaajke pri fizičkom dodiru tog fotosa s markom, za priliku obojadisanih površina (park s ružama, plavo nebo, zlatni zvonik na crkvi i sl). U njihovim rukama la carte postale je postajala fetiš „nekog idealnog sveta gde se snevanje na javi ispunjava već samim doticajem tla odabranog mesta” Zurenjem u svaki delič razglednice nije se vršila nikakva posebna spoznaja o mestu, osim što je sopstvena dubinska projekcija u jezgro slike bila ravna delotvornoj imaginaciji koja „pokreče” odgonetavanje šta se zbivalo u času fotografisanja. Princip odsutnosti, iracionalna moć fotografije da nas čulno uvuče u igru nalaženja osnovnog smisla vremena koje se „zamrzlo”, razgrađivalo je u srcima naših predaka skoro obavezu da se data razglednica sačuva od uništenja - od zaborava. I danas, po selima gde osim tranzistora nema drugih veza sa svetora mogu se videti razglednice stare i po desetak godina kako davno ispljuvane od mušica krase kuhinje i spavače sobe naših zahvalnih rođaka. Razumljivo, u racionalnom razotkrivanju postojanja jedne takve istoričnosti svoju ulogu ima svesna psihološka impostacija da mehanizam čara tajanstva dolazi od saglasnosti da naša tetka na toj karti vidi tek deo mesta, i to onaj najlepši, najpoznatiji, najreprezentativniji, jednom reču najvidljiviji oku posmatrača kako tog mesta tako i slučajnih namernika. A „pristupačno i lepo” najduže „dovlači kupce”. La carte postale, može se reći, bila je prvi ustoličeni EPP. Prispele razglednice jednog leta, jedne godine, držane su naslonjene na šemizetske figurice a često su ih postavljali u sled, u horizontalu ili vertikalu (već kako je ko voleo da gleda život u snu!). Tako dobijena karika manje više dalekih, „interesantnih raesta”, tvorila je u vlasniku osečanje proširenja vizure „sopstvenog sela”, parafrazirajući ovovremenski termin „svetsko selo”, Na šemizetskim šustiklama nalazile su svoje mesto naherene fotografije rodbine, poneki suvenir s putovanja, a u istoj prostoriji su po pravilu zidove prekrivale najčešće slike svetih mesta, ikone ili pak reprodukcije fotosa u modi (kakva je bila žena raspletene kose s anđelima). Na neki način, skup ovih slika činio je pokretni, mobilni, živi foto-roman jedne porodice, Razglednice su se u takvoj skupini slika još više, potpunije doživljavale kao obris, kroki stvarnosti, kao delimično otkrovenje o svetu, svedeno, jednodimenzionalno. Ne po formi, već upravo iz razloga kakvoče poruke o prividu stvari koji bi se rečju mogao iskazati sa - „a tamo iza, iza reda ovih kuča čije žitelje ne znaš krije se jedan određen život”.

265