RTV Teorija i praksa

Zatomljenost onih ostalih, moguče višestrukih osobenosti predstavljene panorame, tek pojavom pokretnih slika biva dovedena u pitanje. Te druge, „preostale” slike (snimljene iz drugih uglova!) film je donosio nastojeći da pojača želju da u rekviriranom osnovnom prizoru krajolika otkrijemo više od pene značenja. Razglednica je tek pojavom televizije doživela svoju drugu mladost Dok je pojava filma san predstavila fenomenološki plastičnije a fotografija svoje uporište ostvarila na novinskom stupcu, razglednica je zagubljeni čar islikavanja sna na slikarskom platnu stopila sa svojom osnovnom funkcijom (dati najlepši obris stvari) javljajuči se kao produženi smisao (ne forma!) u „plošnom”, „dvodimenzionalnom’ televizijskom prizoru krajolika ovog sveta. Rečju, u TV dokumentarcima. Ono što se nekom dokumentarnom filmu zamera ~da podseča na sled razglednica”, u televizijskom zapisu čini komunikološku draž. Ukoliko televizijski zapis donese poznatije mesto tim više raste velikost ove draži. Poznato je da je televizija pospešila u ijudima potrebu za putovanjem i to u mesta svima dobro znana (za razliku od ere vladavine filma kada je bilo „obavezno” putovati u egzotične krajeve - Havaji, Japan, Egipat i sl). Turizam je čedo televizijske tehnike koji svoje ideativno začeče ima u razglednici. Zato nije nikakvo čudo što i dalje raste broj tona razglednica u toku sezona „lova na krajolike jer one jesu - po današnjem komunikološkom redu - najminimalniji odašiljač EPP poruka. Pre televizije la carte postale je bila rezervat opsesivnog kiča, no danas ona čini samo deo gadžeta čovekove prirodne slikovne okoline. A pošto i po tumačenjima savremenih kulturologa (Eko, Dorfles) nije destruktivno ono što čoveku omogučuje svrsishodnu komunikaciju s okolinom (urbanizam, dizajn itd.), ovaj „majušni kič” dužine 15 cm i Sirine 10 cm čini ekspoziciju svakodnevne planetarne drame savremenog čoveka. Kad se i sami nađemo u sezonskom „lovu na krajolike pred televizijskom emisijom o jednom od najpoznatijih svetskih turističkih mesta - kakav je Dubrovnik - onda ova cela priča postaje i te kako potrebna da bi se odgovarajuče mogao proceniti kulturološki učinak televizijskog projekta de saison. Stradun, kako glasi naziv emisije (pripremio Svetolik Mitić, snimatelj je bio Rade Nikolič, režirao Zoran Predič), na najbolji način dovodi gledaoca u stanje iluzije da obrise ovog svetski poznatog šetališta poznaje „upravo”, ~baš ovako ’, „sasvim tako - kako ih prizon ove emisije prikazuju. Naveče 4. avgusta ma koliko bili uđaljeni od dubrovačke Župe, svi oni koji su bar

266