RTV Teorija i praksa

Ana Šomlo

LOLA ĐUKIĆ; TELEVIZIJA NEKAD I SAD

lugoslovenska televizija ušla je u svoju treću deceniju. Mnogi njeni stvaraoci posvetili su najbolje godine svog života otkrivanju njenih mogućnosti i sopstvenih snaga. Pokušačemo da na stranicama našeg časopisa zabeležimo ponešto od dragocenog iskustva prvih televizijskih poslenika - da ne bi bilo zaboravljeno. A.Šomlo: Pre dvadesetak godina televizija je privukla mnoge Ijude. Neki od njih nisu uspeli da opstanu. Vi ste stekli veliku popularnost kod publike i još uvek joj mnogo značite. L.Đukić: Nisam zaboravljen? Dobro. Ja, lično, mislim da sam rođen za televiziju, da je ceo moj život bio predodređen za televiziju pa, da nije postojala, morali su da je izmisle zbog mene. Pokušavam da budem duhovit. Znate zašto? Ja sam toliko svaštarski čovek da su sve moje osobine, taj nemir koji u meni postoji, mogle jedino na televiziji da se slože. Biografski posmatrano - studirao sam slikarstvo, pa književnost, pa filmsku režiju. Bio sam slikar, dečji i dramski pisac, osnivač Humorističkog pozorišta, sada na Terazijama. Bavio sam se tolikim poslovima... Radio sam dokumentarne filmove, igrane, lutka film. Pisao sam scenarija za naučno-popularne filmove, propagandne. Ne znam šta već nisam bio: glavni urednik, novinar reporter... Ipak, moja osnovna preokupacija bila je pozorišna i filmska režija. U oblasti kulture i umetnosti samo se muzikom nisam bavio. Ali, možda nigde nisam zašao duboko u suštinu zbog toga što sam hteo sve da radim, sve me je veoma interesovalo. A, čini mi se, baš za televiziju i, možda, samo za televiziju, potrebni su takvi Ijudi - oni koji mogu sve, mogu brzo sve i mogu mnogo da rade. A.Š.; Kada ste počeli da se bavite televizijom da li ste bili svesni šta ona znači , zapravo, šta če značiti danas?

277

INTERVJU