RTV Teorija i praksa

172

jednom, za 500 godina arheolog bude iskopao kutije s filmovima”), Nebojša Đukelić, urednik i voditelj, obrača se rečima gledaocima (budučim, naravno); lr Evo sada pauze koja če verovatno biti zanimljivija i od samog razgovora”. Neverovatno je mada istinito da Ijudi radeči u televizijskoj kuči izgube vremenom osečanje mere, u prvom redu u kulturi saobračanja. Oni čak prestaju da misle u osnovnim pravilima bon-tona. Pretvoreni u mehanizam „odašiljanja informacija” oni übrzo po dobijanju vođenja, odnosno uređivanja emisije, i svoje izrazite vrline pretvaraju u opšta mesta solidnosti i korektnosti. Vremenom, „solidno” i „korektno” se prekvalifikuje u atribute s dodatnom „dozom”. Iskusan urednik, novinar ili voditelj sve čini ~u ime solidnosti”, ~u ime korektnosti”. Čovek postaje objekat dobra - da bi drugima tj. onima „preko rampe”, ispred TV ekrana „isporučivao istinu dobra radi”. TelevizijsH Ijudi su navikli da se o njihovom radu sudi isključivo sa stanovišta neutralnosti njihove ličnosti (poznata priča: svi su novinari jednaM bez obzira da li se pojavljuju na TV ili sede u novinskoj redakciji izdavačke kuće). Personalne razlike nisu toliko nepovoljne, koliko njihovo uočavanje od strane TV kritika po pravilu biva tumačeno kao u suštini „impresionističko” pristupanje fenomena televizijske komunikacije. Oni kojima je stalo da se razlikuju i koji čine sve da ne bi postali unificirani objekt-informator, često su na meti šireg uredništva televiziskih kuća jer „odskaču”, ulaze u prve lige popularnosti kod gledalaca, a njihov „skroman rad” biva najčešče uziman kao povod dokazivanja „televizičnosti”. Samo oni kojima nije do slikanja i vlastoljubivog baratanja činjenicama (poznati TV sindrom: ~ja ču im to reči”) ostaju svoji, za gledaoce dovoljno uverljivi, za kritičare kompetentni da komuniciraju: 1. sa oblašću koju zastupaju (tema emisije ili situacija, vest ili najava), 2. sa gostima (u studiju, u anketi), 3. sa gledaocima, sa onima radi kojih obavljaju televizijski posao a ne neki drugi. Kompetencija u komunikaciji neizvodljiva je, „nevidljiva je” i n ije ništa drugo do iskazana ostrašnjenost za posao kojim se TV radnik bavi. Svakako, to ne podrazumeva nikakve nagle, brze i efektne gestove, izrazitu mimiku i izlive osećanja. Biti kompetentan u televizijskoj komunikaciji znači biti jednostavno znatiželjan, sklon razuveravanju u sopstvena, i verovanju u druga, drugačija mišljenja - u toku jedne emisije, u toku vremena „isporučivanja informacija”. Sve ono što se zna i oseća