RTV Teorija i praksa

pre snimanja ne učestvuje u gradnji kompetencije. Draž TV komunikacije „jednom i nikad više” jeste upravo u toj moguće usmerenoj energiji da se sva svojstva (obrazovanje, sposobnosti, vrline) upotrebe u jednom cilju; dati se gledaocu u srazmeri odanosti temi, ideji ili trenutku koji se televizijski zastupa. Biti televizijski kompetentan znači biti apsolutno svestan da govoriš istinu - pre svega o samom sebi. Nebojša Đukelić zna dosta o filmu. O tome se može prosuditi gledajući Pokretne slike, emisiju koju uređuje i vodi. On zna dosta i o televiziji: jedan je od retkih urednika emisije o kulturi koja ima koncept Sve u svemu, na osnovu prethodnog može se zaključiti da Đukelić valjano obavlja svoj posao. Sasvim tako. No, od takve valjanosti nema ništa lično ni Đukelić (svoja znanja celishodnije iskazuje u pisanim tekstovima, na žalost od njegovog poznavanja teorije filma dosad nismo videli ni čuli ništa osobito), ni televizija, iako po prijatnom izgledu, čistoj artikulaciji i lakoći u razgovoru spada u „prvu klasu” televizijskih radnika, Naprosto, njegova neutralnost, pomanjkanje bilo kakve akcije osim doznačavanja informacija u „lagodnom izdanju” čini sve njegove nabrojane vrline drugorazrednim po procenu ostvarene kompetencije u TV komunikaciji. On ostaje prirodan i stoga valjan a ne televizičan, on je indirektan a ne diskretan sagovornik. Jedan je od onih koji su progutali udicu spremljenu za mlade TV novinare: „narod voli da mu pokažeš šta prodaješ, kad već radiš na pijaci informadja”. Samo tako se može objasniti poznata fraza „sa naših malih ekrana” - „Evo sada pauze koja će biti zanimljivija i 0d...” To slušamo godinama od prodavaca na TV tezgi: ovo je prava stvar za vas, birajte - pauza ili reklama, telop ili insert! Kakva briga za slobodu izbora, kakvo slobodoumlje isporučivača predloga za zabavu! Kao „pauzu” smo videli inserte iz Francuske veze Vilijama Fridkina. Neki su se verovatno i zabavili. Mada je moglo i bolje. da im se umesto nezabavne stvari kakav je razgovor u studiju o tome šta su donele sedamdesete godine pusti lepo ceo film. Narod to najviše voli. To bi bila zaista prava pauza od beskrvne televizijske misli, Jer, sve što se izrekio u emisiji mogli smo i pročitati u novinama. Pokretne slike imaju svoj idejni koncept (nije reč o tome koliko ga ispunjava) koji u potpuno neinteresantnoj strukturaciji (malo studio, malo insert, malo krupni plan, malo srednji plan i sl.) ostaje samo shematizovani sled „pokretnih slika”, i ništa više. Da nije inserata i celovečernjih filmova, odlojpaka iz pozorišnih predstava, reportaža sa izložbi slika i sajmova knjiga - ko zna da b bismo uopšte gledali emisije ~o kulturi”. Prigodni izveštaji

173