RTV Teorija i praksa

Posebnu odgovornost u Muzičkim produkcijama imaju producenti, ličnosti koje neposredno odgovaraju za skupe smmke koji nastaju u studijima radio-stanica. Da bi se obezbedio uticaj lica koje u ime radio-stanice sedi sa druge strane pulta iugled ustanovi pred umetnicima koji snimaju u studiju radio-stanice, potrebno je ogromno iskustvo i veliko poznavanje muzičke literature. Ono prvo se sbče, drugo mora da se poseduje kao tovar ponet sa studija. Tek kod spoja ovih dveju komponenata - druge nismo ni pomenuli - može se govoriti o osobi koja takve zadatke može da ispunjava. Gotovo je isti slučaj sa muzičkom ilustracijom. Poslušamo li sa pažnjom sve zvučne kulise i „ozvučenja” različitih tekstova lako čemo doći do saznanja da rešenja predstavljaju ispunjavanje praznog prostora a ne stavljanje zvuka u službu određenog tekstovnog sadržaja. Iskustvo, koje se stiče radom na ovim poslovima samo može da bude dragoceni doprinos. Jedna složena, odgovorna ustanova ne može da temelji svoj rad, ni u najmanjim delovima, na kadrovima koji ne poseduju osnovna znanja o ovim poslovima. Možda ovaj kratak pregled ne bi bio potpun ukoliko ne bi ukazao na još jedno područje koje je posebno ugroženo. Reč je o muzičarima televizije. Njihova uloga u okviru ovog medija u biti je veoma mala. Mnogi drugi činioci određuju mesto muzike na programu i način njenog prikazivanja. Muzičar pri tom ima potpuno podređenu ulogu. Nije stoga neobično u sklopu sveopšteg razmišljanja da deo obrazovanja na muzičkim fakultetima i akademijama bude i obrazovanje muzičkih reditelja televizije. Naziv je donekle rogobatan ali pogađa bit stvari. Mnoštvo muzičkih programa, koji sa ekrana dopiru do gledališta a proizvedeni su u našim studijima, otkrivaju u kojoj je meri slika na štetu muzike. Premda muzički urednici sede pored reditelja, njihovo dejstvo kao i uticaj maleni su u odnosu na moč reditelja pa samim tim sve intervencije koje oni mogu da načine padaji pred drugim autoritetom. Tek ukoliko bi sav taj posao bio objedinjen u rukama jednog čoveka, primarno muzičkd opredeljenog, moglo bi da se govori da muzika dopire u pravom izdanju do onoga kome je namenjena. Ovo je, razumljivo, jedan od pogleda na našu muzičku stvarnost Stvarnost je, međutim, i činjenica da se več odavno ukazuje potreba za promenom stanja ali do nje nikako da dođe. U svakom slučaju ovo je jedan od problema čijem rešavanju treba što skorije pristupiti i visoko muzičko škoistvo prilagoditi potrebama društva. Možda ovaj ili ovakvi razgovori doprinesu tome.

106