RTV Teorija i praksa

Valter Smit

PSIHOLOGIJA SLUŠANJA MUZIKE

Istorija istraživanja psihološke estetike započela je publikacijom Gustava Fehnera (Gustav Fechner) Uvod u estetiku 1876, ali do specifikovanijih studija psihologije muzike došlo je 1883 godine pojavom dela Karla Štumfa (Carl Stumf) i u Lajpcigu i u Berlinu. U Sjedinjenim Američkim Državama večinu studija tih početnih godina obavili su Kar! Sišor (Carl Seashore) i njegovi saradnici na Univerzitetu u Ajovi. To nas vrača u 1902. godinu. Metodi pomoču kojih su ova proučavanja obavljena poznati su kao: metod pravilnog poređenja, metod poređenja parova i metod rangiranja. Sem toga, istraživači su se koristili skalama procenjivanja, diskriminatorskim reakcijama posmatrača i Osgudovim (Osgood) semantičkim diferencijalom. Slušanje muzike uključuje percepdju auditorija koja, sa svoje strane, kod slušaoca budi nešto što se najbolje može opisati afektivnim izrazima kao osećanja, raspoloženja ili emocije. Posvečena je velika pažnja opisivanju ovih iskustava, da bi se odredilo gde se i kako javljaju, a i da bi se pokušalo utvrditi koje su, ukoliko ih ima, njihove najčešče ili najtrajnije posledice, kao na primer u terapiji pomoču muzike. Najdelotvornije reakcije na muziku su usko povezane sa uživanjem u slušanju muzike, a one su i najtrajnije. Emocije ili raspoloženja koje izazivaju različita dela traju šest nedelja, pouzdanost testova, kao i ponovljenih testova je 0,76. Sopčak (Sopchak) je 1955. pred 500 studenata svirao 15 različitih dela klasične, zabavne i narodne muzike, zahtevajuči da od 12 navedenih afektivnih stanja navedu ono koje su osetili pri slušanju muzike. Zaključio je da: 1) subjekti emocionalno veoma različito reaguju na muziku; 2) afektivna stanja koja su subjekti osetili izazvana su znanjem i projektovanjem koliko i samom muzikom; 3) i muškarci i žene imaju odgovarajuču količinu emocionalnog iskustva pri slušanju muzike; 4) postoji određen odnos između subjektovog trenutnog psihičkog stanja i njegove afektivne reakcije na slušanje muzike;

107