RTV Teorija i praksa

a to se, na drugoj strani, „kompenzira” sve većim kapacitetom primaocu dostupnih „kanala”. U stvarnosti se takvim shvatanjem tehnološke univerzalnosti, i samo njome određene „ekskluzivnosti medija” u interesu vladajučih klasa ih slojeva, utvrđuje i povećava (a istovremeno i legitimizuje) društvena nejednakost Ijudi, kao ishod nejednake distribucije komunikacijske moći. Na drugoj strani, vera u novu univerzalnu tehnologiju i njoj (a ne potrebama Ijudi proizvođača) odgovarajuću organizaciju proizvodnje i distribucije poruka, koja se uvodi u velikom delu građanske komunikologije (što nije sinonim za zapadnu!), znači redukciju delatnosti (komuniciranja) na sredstvo (medij), zamenu funkcije organom koji je obavlja, razvojnih promena u komunikacijskim procesima samim tim procesima, tako da „važi” samo ono što je novo, različito od prošlog. U krajnjoj konsekvenci dolazi do izdvajanja momenta čovekove generičke suštine - da deluje i proizvodi u saradnji s drugjm Ijudima - u funkciju per se, kao da pre industrijalizacije komunikacijske sfere čovekova potreba i sposobnost komuniciranja nisu postojale, ili su postojale samo kao beznačajna, sporedna čovekova sposobnost i delatnost Ta vrsta redukcionizma je ideološka legitimizacija prividnog oslobađanja komunikacijske delatnosti kao posebne delatnosti u društvu („kvartarnog sektora”) što je, u stvari, njeno podređivanje odnosima kapitala i jačanje čovekove otuđenosti: redukcija čovekove generičke delatnosti na golo sredstvo nečega (ili nekoga), zapravo je negacija, a ne afirmacija čovekovog samorazvoja i samoosvešćivanja. Komuniciranje je dugo bilo na izgled čovekova prirodna sposobnost - sve dok razvoj proizvodnih odnosa nije otkrio

8