RTV Teorija i praksa

239

od kojih želimo napraviti nešto žele da budu televizijske ličnosti. Inače, kako će ih gledaoci valorizirati i gledati iz večeri u večer? Oni moraju steči povjerenje, simpatije i antipatije, da se Ijudi opredjeljuju. To je za televizijski medij normalna stvar. A.Šomlo: U toj emisiji preovladalo je mišljenje da je bitan timski rad, redakcijski zaključci, da su oni koji u novinarstvu lele da iznesu sopstveni stav slobodni strelci, što je prevaziđeno? Z.Letica: Što se tiče slobodnog strijelca, programski gledano, sadržajno, ovisi o tome u čemu je slobodan strijelac. Ima tematskih područja gdje se može iskakati, da ne bude ~mi”, več „ја” i „oni”, ali negdje je to vrlo teško, kada je riječ o čistoj politici. Nemojte misliti da taktiziram, ali nigdje se ne uspjeva ako se odviše ide po strani, odskače. A.Šomlo: Pretpostavimo da je novinar istraživač u društvu. On polazi od neke informacije. Ide po sopstvenoj savesti i proverava verodostojnost informacije. Treba li da je zataškava, da prećutkuje stvari? Govorim kao da polazimo od iste polazne tačke sa koje je krenuo novinar u Hadžićevom filmu ili skup novinara u Kino-oku? Mora li novinar biti ziheraš? Z.Letica: U prvom redu mi na televiziji se razlikujemo od drugih medija, čak i od radija, u tome što smo dio velike ekipe. To je zaista timski rad. Ja mogu biti jedini programski čovjek u ekipi od četrdeset, pedeset Ijudi. I teško je tu zadržati svoj lični stav, svoj pečat, ne samo lični stav, sadržajno gledano. Mislim i na stil emisije, od obrade do prezentacije. A.Šomlo: Svakako. Za pripremu emisije potreban je timski rad. Neophodno je istraživati, analitički raditi, obrađivati pojedina područja, zavisno od tematike kojom se novinar bavi. Onda nastupa novinar lično. Njemu je tim ponovo potreban, ne samo da bi obrazložio svoj stav, već objektivnost iza koje on stoji, s obzirom na podatke, znanje i istinu do koje je sa svojom ekipom došao. Čini mi se da tada postaje suverena ličnost,