RTV Teorija i praksa

odgovoma pred javnošću. Takva jedna pretpostavka u Kino-oku nije prihvaćena. Z.Letica: Teško je govoriti, jer sam vidio samo dio emisije. Da ste mi dostavili pisana pitanja, odgovore bih možda bolje formulirao nego ovako odmah... A.Šomlo; Vi ste televizijski čovek, a ipak se opredeljujete za pisanu reč? Z.Letica: I na televiziji se mnogo piše, a imamo mogučnost i da čitamo. Ovaj naš medij je strahovito utjecajan. Može da smiruje i da uznemirava, a svi su naši duhovi manje ili više uznemireni. Razmišljam o svojoj vlastitoj odgovomosti pre no što idem pred ekran, s obzirom da imam duže iskustvo i ne nalazim se u istom položaju u odnosu na urednika u kome se nalaze moje znatno mlađe kolege. Kakav moj doprinos može biti ako sam ja uvjeren da je sve ono što želim zastupati istinito, objektivno, tačno? Ja ne govorim o neistinama, mi možemo govoriti o djelomično izrečenoj istini, što je zapravo najčešči slučaj na svim medijima, ne samo na televiziji. Razmišljam - u kojoj mjeri ja smem zastupati neka gledišta, a da pružim doprinos. Jer, ovo je moja zemlja. Kako da pomognem na odgovarajučem malom sektoru? Da li sam jasan? Vi biste sada meni mogli reći - pa to je autocenzura koja je übitačna. Ali, čujte, pa i onaj ko vozi kola, i on je nekakav autocenzor jer zna kojim pravcem da vozi, kako da pretiče. A.Šomlo: Imate veliko novinarsko i televizijsko iskustvo, da li Vam se događalo da 'zastupate u ime opšteg, zajedničkog stava i mišljenje koje nije i Vaše lično? Z.Letica: Ne. Tad mene nema u programu. Suviše cijenim ono što sam radio i ne smijem razočarati ni sebe niti one koji su stekli neko mišljenje o meni. Uvijek imam utisak da bi ш bilo uočljivo da ja govorim nešto U što ne vjerujem stoprocentno. Ta snaga televizije je fantastična, kamera razotkriva, ogoli, nema šminke... Kamera bi me otkrila i to bi bio loše odglumljen komad.

240