RTV Teorija i praksa

ukratko svela na ovo: prava je „hrabrost” danas ne objaviti ono što inače več svi znaju ili što če najkasnije več sutra znati... S. STUPAR: Prisutni kolega Robert Tomovič iz Zagreba rekao mi je da je ovo prilika da kažemo nešto i o umetničkoj istini koju smo zaobišli govoreći o hrabrosti novinara i govorenju o istini ... R. TOMOVIĆ: Potpuno razumijem sav ovaj razgovor i kolege novinare. Ja sam književnik, rukovodim jednim takvim dijelom programa i ne bih sada ovde ulazio u definicije umjetničke istine ali u svakom slučaju ona je opasna. Samo ću pomenuti slučaj Gospode Glembajevih iz 1929. godine, političkih „skidanja”, itd. To ne znači da mi moramo objavljivati dela na radiju koja če pošto-poto izazivati skandale, Hoču reči da umjetnička istina može otiči daleko dublje nego što može novinarska. Iz više razloga. Da objasnim: ne radi se toliko o hrabrosti, da li jedan tekst pustiti ... Ako je taj tekst dobar, ako nosi umjetnički pečat, onda ga se ne moramo bojati. ]a se trudim, i mi se svi tmdimo, da to tako bude... Kad govorim baš o specifičnoj funkciji radija, radio-teatra koji je malo ovdje bio spominjan, dozvolite da i ja dignem svoj glas, nevjerojatno je u kojoj korelaciji stoji radio-drama sa slobodom. Uzeču samo dva primjera. Radio-drama je doživjela svoj procvat, prvi procvat 19 3 3-34. godine. Tada su pisali mnogi poznati autori, da pomenem samo Bertolta Brehta. Dolaskom Hitlera na vlast radio-drama je ukinuta. Drugi primjer. Negdje krajem pedesetih i šezdesetih godina pročitao sam članak u moskovskoj „Žiznji”. Autor razmišlja ozbiljno o kompletnom rezonu radio-drame jer je to „suviše individualistička umjetnost”. TEMA ČETVRTA: POVERENJE PUBLIKE G. BERVAR: Razmišljam o izrazu koji se dosta često pojavljuje, svi ga dobro znamo - uznemiravanje javnosti. Često se

41