RTV Teorija i praksa

počinje totalitarni imperativ naređenje - izvršenje za žumaiističke vojnike, robote ili plačenike, kako god hoćete da ih razvrstate. Treča varijanta obrazovanja smestila je novinare na univerzitet. Takvo školovanje, od početka pa do svojih i danas skromnih srazmera, imalo je da trči trku sa preponama gde ih je najmanje trebalo očekivati, u samom akademskom okruženju. Da ne bismo sav odijum usmerili prema tim subjektivnim faktorima, mora se utvrditi da je školovanje novinara na posebnom fakultetu bilo i ostalo neodrživo skupo. Sve do skora, do početka komunikacijske pandemije, broj potrebnih komunikatora, informatora, novinara - bio je ispod onog minimalnog broja s’tudenata nužnog za nastavno-naučno i ekonomsko posiovanje jedne visoke škole. Studenata prosto nije bilo dovoljno. Druga ne manje ozbiljna nevoija sa ovom vrstom fakulteta je njihova univerzalnost. Nepodnošljivo je skupo imati u univerzitetskoj porodici (nikada dovoljno bogatoj da istovremeno finansira naučne projekte i održava efikasnu nastavu) fakultet za mali broj studenata koji je u stvari univerzitet u minijaturi. Naime, pored stručnih komunikoloških disciplina teorijskog i praktičnog karaktera, taj fakultet mora da ima značajan opšteobrazovni korpus, što znači i nastavnike filozofije, filoiogije, politikologije, sociologije, ekonomike, prirodoslovnih nauka, kulturologije itd. itd., svega što spada u sadržinski beskraj tema koje se pojavljuju na traci svakidašnjih događaja. Kada je iz privrede, politike, kulture, iz kvalifikovane javnosti stigao logičan zahtev za istinskim znalcima među novinarima, postalo je jasno da je izdržavanje novinarskog fakulteta - univerziteta prosto preskupo i da se tu moraju potražiti nove forme organizacije. U SAD je 1974, godine bilo 220 specijalizovanih visokoškolskih ustanova sa 50 000 studenata novinarstva i komunikoloških disciplina (u 1964. bilo ih je samo

99