RTV Teorija i praksa

15 000) а broj diplomiranih studenata iznosio je godišnje 11 000. U večini evropskih zemalja studij žurnalizma i srodnih profila pod nazivima smer, odsek, institut, department, priključivani su postoječim fakultetima, najčešče političkih, socioloških ili, ređe, filoioških nauka. Ponegde je to i interfakultetski studij sa diplomom fakulteta koji ne postoji kao samostalna celina. U nastavnom planu takvih smerova ili odseka čiju materiju, pre svega, određuju matični fakulteti (na primer politikološki ili sociološki) studiraju se u skromnijem obimu (na primer od 20 do 25%) i komunikološke discipline. Kada je reč o samostalnim novinarskim fakultetima, blok opšteobrazovnih predmeta obezbeđuju nastavnici-gosti i on je, za razliku od prvih, mnogo skromniji. U slučaju SAD, zahvaljujuči prostomo kompaktnim univerzitetima („kampusima” - „logorima”) studenti slušaju nenovinarske materije na odgovarajučim fakultetima koji su međusobno udaljeni nekoliko minuta hoda. Tako su izrasla dva osnovna tipa novinarskih visokih škola, instituta, fakulteta, ma kako se zvali. Prvi su u mogućnosti da sami ponude celokupan nastavni korpus sa produbljenim opšteobrazovnim i teorijsko-komunikološkim delom, ali se ne trude isuviše oko intenzivnije praktičko-tehničke didaktike novinarstva, Ovde je akcenat na širokom opštem obrazovanju sa ciljem stvaranja koherentnog, na multidisciplinamo znanje oslonjenog životnog pogleda ili bar jasnije određene idejne političke polazne tačke novinara. Vaspitanje ličnosti je ovde bar toliko bitno koliko i njeno obrazovanje. Druga vrsta fakulteta bez oslonca na multidisciplinarni nastavni plan nudi užu, specijalizovaniju obuku teorije i prakse komunikacija. Do sada su studenti težili ovom drugom tehničko-profesionalnom modelu, a i informativni mediji bili su skloniji profilu bližem praksi nego onom teorijskom. Ima, međutim, znakova skretanja studentske i

100