RTV Teorija i praksa

poslodavačke preferencije ka šire obrazovanorn diplomca, sposobnom da se prilagodi različitim sadržajima i medijima. Istinu govoreći, u svetu najveći broj aspiranata na novinarstvo ili nema nikakav visokoškolski ili ima samo jedan takav izbor. U svetskom obrazovanju komunikatora moglo bi se identifikovati nekoliko zajednički prihvaćenih imenitelja: • Visokoškolske ustanove koje su započele svoj život kao škole za novinare, sve više šire nastavne programe ka oblasti komunikacija uopšte. Tu su već čvrsto inkorporirani segmenti kao javno mnenje, propaganda (politička, ekonomska itd.j. pubLic-reLations, tj. veze sa javnošću. socijalna psihologija komuniciranja, međunarodni ekonomski, kulturološki aspekti komunikacija, nove tehnologije svetske i nacionalne komunikacije, komunikacije i razvoj društva, informacije kao vid polit-ekonomske dominacije, futurologija komunikacija, komunikacioni sistemi, itd. itd. Visokoškolsko obrazovanje novinara izrazito zagovaraju univerzitet (sa pomenutim iznimkama, npr. u Velikoj Britaniji), kvalitetan segment sredstava masovnog informisanja, a naročito poslovni krugovi u kojima sektor komunikacija sa javnošću dobija tretman prve kategorije. Masovni mediji užih područja, nižih informativnih ambicija sa malim redakcijama, skromnom specijalizacijom, i sasvim skromnom analitičko-kritičkom dimenz.ijom, ne traže obrazovane analitičare nego univerzalno upotrebljive izveštače • U svim oblicima školovanja novinara pojavljuje se težnja traganja tj. otkrivanja novinarskog talenta, specifične sklonosti za pisanje, telegenosti, itd. Do sada, međutim, nije poznat nijedan opšteprihvatljiv koherentan sistem prema kome bi se objcktivno mogao procenjivati taj vrednosno-nedefinisani „talenat”, čiji značaj ne treba nipodaštavati. • Visokoškolske ustanove traže efikasnu formulu ravnoteže teorijskog i praktičnog, naučnoistraživačkog i

101