RTV Teorija i praksa

reći i o opštim umetničkirn pnlikama u ovoj kulturnoj i socijalnoj sredini. U Jugoslaviji ne postoji privatno umetničko tržište (ne postoji, dakle, mreža privatnih galerija i privatnih kolekcija), što ekonomsku ha/u na kojoj se umetnost /asniva skoro u cclini svodi na fondove i/lagačkih institucija finansiranih od strane društva i na otkupe koji se vrše /а retke mu/ejsko-galerijske /birke. Otuda se umctnici, pogotovo mlađi i koji eksperimentišu novim izražajnim formama, susreću s ne malim teškoćama pri reali/aciji onih svojih /amisli koje traže iole ra/vijeniju tehnoiogiju. Može se reći da sve što ide dalje od granice platna i papira, sve što traži veća materijalna ulaganja, postaje u jednom trcnutku prcpreka koju samo uporni i vrlo snalažljivi pojedinci uspevaju da savladaju. Takav je slučaj i sa umetničkom video-produkcijom: tokom sedamdesetih godina nijedan jugoslovenski autor nije posedbvao sopstvenu aparaturu /а snimanje i projekciju, takvu aparaturu nisu posedovali ni vodeći muzeji i galerije, a jedino su retke i - što treba naglasiti - studentske ustanove (Studentski kulturni centar iz Beograda od 1973. i Študentski kulturni centar iz Ljubljane od 1981) kontinuirano nastojale da umetnicima omoguće redovnije uslove rada. Svesno se išlo na to da se i/ inostranstva pozovu umetnici s opremom, a onda su na toj opremi snimani radovi jugoslovenskih autora (takav je bio slučaj s gostovanjem grupc Video Heads iz Pari/a. na čijoj je opremi 1975. izvedena prva video-instalacija Marine Abramović Oslobađanje glasa i reali/ovani video-performansi Raše Todosijevića, Ilije Šoškića i dr ). Dva važna momenta u podsticanju jugoslovenske vidco-produkcije bili su „Video-susret” u Motovunu 1976, u organizaciji Galerije suvremene umjctnosti iz Zagreba i Galerije del Kavalino iz Venecije, kada su nastalc trake Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Gorana Trbuljaka i dr. kao i „Video-radionica” u organizaciji Galerije Krinzinger iz Insbruka. U mestu Brdo u Istri 1977. nastale su trake G. Trbuljaka, B. Demura, M. Stilinovića, R. Todosijevića, N. Paripoviča i dr. Kada je bilo mogućno, jugoslovenski su umetnici za snimanje svojih radova koristili gostovanja u nekom studiju i kod nekog kolege u inostranstvu i svim tim različitim kanalima uspevali da nadoknade pomanjkanje specijaiizovanih producentskih kuča u sopstvenoj sredini

151