RTV Teorija i praksa

Pojmom intertekstualnosti označava se primarna „dijaloška semantičnost” radio-dramskog Znaka (Renate Leman podseča na slične pojmove Bahtina dijalogičnost, i Jakobsona - double-sense i message, odnosno ambiguity - prim. 8.T.). Priznavanjem postojanja dijaloške semantičnosti radio-dramskog Znaka pristupamo komunikacijskoj razini njegova univerzuma a istovremeno i etiologiji onoga što je konkretan predmet promišljanja u našem ogledu. Naime, upravo iz dijaloške semantičnosti radio-dramskog umetničkog dela prispeva njegov konotativni karakter. Odatle do logičnog postavljanja naših razmišljanja u Hjelmslevljevu (Louis Hjelmslev) konotativnu semiotiku samo je jedan korak. Štaviše, radi osvetljenja predmeta o kome je ovde reč, mi čemo se upravo i kretati u blizini kopenhaškog učitelja i pisca čuvene Prolegomena to a Тћеогу of Language (1943). Šta bi, dakle, bila ideja konotativne supstance sadržaja/ poruke radio-dramskog umetniČkog dela? Najkraće, bila bi to nadgradnja, natkriljenje denotativne supstance jednosmernog izričaja na Tekst kojega je differentiae specifica u unutrašnjeznakovnom realitetu „aspekt izričaja” i „aspekt sadržaja”, a referencijalni signali „forma izričaja” i „forma sadržaja”. U okvirima glosematske simbolike funkcionalni ekvivalent radiodramskog umetničkog Znaka moguče je ovako asocirati:

Drugim rečima, u radio-dramskom komunikacijskom procesu konotativnost se zasniva na denotativnim znakovima i nadilaženju istih u neposrednoj unutrašnjeznakovnoj pojavnosti. Pri tome se u direktnom izvođenju radio-dramskog umetničkog dela, u samom, dakle, komunikacijskom aktu/procesu, u solidarnom ređanju sadržaja radio-dramskog Znaka, otkrivaju sledeče razine: konotativna supstancija

2 Skraćenicebve simbolike su (koristimo se I Cesarovim kraticama): SI supstancija izričaja; FI forma izričaja; FS sorma sadržaja; SS - supstancija sadržaja. Vidi: Ivan Cesar, „Konotativna semiotika i estetski znak”, „Izraz”, br. 10, 1976, str. 250.

64

SI - > FI ~ FS < - SS 2