RTV Teorija i praksa

mucanje, on ima svoju presudu: Tcupiče konkurentsku informaciju. Ako je ne nađeu svojoj sredini, krenuće jednostavno radio-aparatom u svet, jer tamo se na njegovom sopstvenom jeziku uvek neko pobrinuo za uskračenu domaću informaciju. Osim hrabrosti i, recimo - svesni patetike ove sintagme - novinarskog moralnog čina, šta još treba da poseduje novinar da bi događaj mogao da uoči, istraži sa svih strana, odvoji istinu od privida, činjenicu prvog reda od činjenice drugog reda; da to saznanje zatim uobliči u žumalističku formu, odene u stilski privlačno ruho, osmisli u organsku (ne mehaničku) celinu, i ponudi svom kupcu, sugrađaninu? Gde i kako da stekne sva ta znanja, da savlada sve te načine, da ovlada svim tim umečima, tehnikama? To pitanje vrača nas opet početku - kako obrazovati novinara. Jer, pitanje da li obrazovati novinara ne postavljaju više ni najokoreliji odumiruči primerci novinara koji su pekli zanat „pijući mastilo i spavajuči na redakcijskim stolovima”. Ti stari praktičarski vukovi smatraju, naravno, da bi jedini pravi nastavnici novinarskog mlađa mogli da budu lično oni i to u svojim redakcijskim radionicama, Poznata je istorijska sudbina umetničko-zanadijske pedagogije u veku elektronike i univerziteta. Ostaje, dakle, pitanje - ne da li obrazovati novinara nego - kako ga obrazovati. Pri tom, naravno, ni trenutka nije dozvoljeno ispustiti iz vida taj narod koji zahteva sve potpunije informacije. Odatle je teško ne nazvati paradoksalnom činjenicu da svi žele obrazovanje novinara a da se niko ni s kim ne slaže o metodu. Nemački praksolog La Roš reći će ironično: „Danas i od učitelja osnovne škole traže završen fakultet, a od novinara...?!” I ponovno isto pitanje, šta to novinar treba da nauči, gde to da nauči da bi odgovarao zahtevima obrazovanih građana sve neshvatljivijeg sveta. Nema nikakve nade da če Ijudi umanjiti svoja očekivanja

92