RTV Teorija i praksa

Сатро Santo је priča о Jevrejki sa dvoje dece koja 1942. . godine krije poreklo pred vlastima u Milanu. Pred vratima kvesture ona anticipira dijalog sa policijskim islednikom. Delovi tog zamišljenog dijaloga bili su povod za interpoliranje filozofsko-esejističke žurnalističke i druge građe. Tako je Campo Santo dvostruka priča. U unutrašnjem, statičnom krugu nalazi se ugrožena jedinka, u spoljnjem, dinamičnom, otkriva se geneza fašističke misli, marševska logika njenog razvoja i zvučna orgija koja asocira na pogrome dvadesetog veka. Dragoslav Jelić - čovek planetame kulture takođe je višetočna radiofonska povest, horizontalno - dijagonalnas ukrštenica usmenog iskaza seljaka Jelića o njegovim ratovanjima kao pripadnika KNOJ-a 1944 - 1948, njegovih naivističkih memoara, doktrina Kostasa Akselosa, životno sublimirajučih tekstova makedonskih narodnih pesama, stihova grčkih pesnika i južnih melodija. U žiži ove interakcije ocrtava se problem otuđenja, a zatim i očovečenja jedinke u pogrešnoj galaksiji, u pogrešnoj sobi. Koji su moralni problemi stvaralaštva reditelja danas? U kojoj meri se dodiruju i prožimaju estetsko i etičko u režiji? Koji su moralni problemi stvaralaštva reditelja danas? U kojoj meri se dodiruju i prožimaju estetsko i etičko u s režiji? Etičko i estetičko ne dvojim. Ne vidim delo kome bih, zapahnut lepotom njegovom, oprostio nemoralnost, Mogučnost prihvatanja novog omogučuju „unutrašnje rezerve” za pomicanje granica u meni samom. Kada se ove granice pređu, konci se kidaju i delo koje posmatrann ma kako ono bilo estetski oblandovano, postače odurno. .c Sečam se kako me je zgrozila predstava teatra Ridikjuls, Čarlsa Ledlema Plavobradi na BITEF-u 1971. godine, a j još me je više porazio stav naročito onog dela publike koja je činila establišment. Sečam se trećeg čina apologije, perverzije, uništenja, pokolja. Prihvatanje takvog komada nije bilo rezultat nečije perfidije, već dominantnog stupidarijuma. Do takvih fenomena dolazi i' kada se u nekoj šupljini, u nekom muku, pojavi nešto neočekivano i hrupi snagom svog agrerivnog apsurda. ,

140