RTV Teorija i praksa

pretpostavlja vremensku tenziju. Kad bi tako nešto bilo moguće, bilo bi sasvim beskorisno razmatrati našu temu: bilo bi isto kao raspravljati o kontradikciji termina, o nečemu što рег definitionem ne može postojati. Ovo nesumnjivo nije presudan argument, pošto često sebi postavljamo potpuno neosnovane probleme, čak i besmislene. No, svakako je osnova za sumnju o valjanosti. Уегијет da treba tražiti bolje razloge na drugoj strani. Činjenica je da se u televizijskoj komunikaciji prenose uputstva koja funkcionišu u vremenu koje nije vreme umetničkog dela. Vreme gledaoca je vreme svakodnevice, ne u negativnom ili moralističkom smislu, već u smislu nečega što se nudi na jednosmeran način, na osnovu jednog unapred određenog reda, na osnovu bezličnih modaliteta koji u načelu ne traže koncentraciju. Jednom rečju: vreme onoga ko je „izložen” informaciji a u nju nije umešan, te, dakle, može posvetiti malo svoje pažnje, istovremeno, i drugim aktivnostima ili porukama, bilo da se one tiču njegovog ličnog rada ili da dolaze iz sredine koja ga okružuje. Upravo stoga, sve liči na „golu sadašnjicu” iako to nije; jer se sve, čak i pri upadljivim potencijalnim razlikama, svodi na vreme i perspektivu svakidašnjeg. I naravno, nemoguće je, ili barem malo verovatno, da će se stvoriti onaj polarizovani prostor, u kojem je gledalac i slušalac istovremeno potpuno zaokupljen i odvojen, usredsređen na prošlost која postaje sadašnjost i na koju se kalemi nesvakodnevna sadašnjost, već sadašnjost usredsređenog i koncentnsanog gledaoca. Umetničko delo tada postaje slika kao i sve đruge, ne zato što gubi od svoje sakralnosti i uzvišenosti, već zato što mu se uskraćuje njegova vremenska ili istorijska gustina, te, dakle, sposobnost da prenosi uputstva za ostvarivanje jednog iskustva, za pravo razumevanje „umetničkog dela”. Istoričnost televizijske predstave umetničkog dela jeste pragmatički - ne istoričnost umetničkog dela, već istončnost same slike, i to ne slike kao takve (isto se dešava sa crtežom, gravirom, dokumentarnom fotografijom), već slike ostvarene u jednom određenom pragmatičkom međudejstvu, to jest televizijskom međudejstvu. Ona postaje deo „televizijske istorije” (jučerašnji program,

166