RTV Teorija i praksa

posedovanje koda kojim ne raspolažu svi Ijudi. Muzici se ne prilazi zahvaljujući talentu koji je pao s neba več dugogodišnjim obrazovanjem koje, da bi bilo efikasnije, treba da ima svoje korene u porodici. Kulturne emisije na televiziji gledaju osobe koje su se napajale na izvorima kulture: osobe koje najviše gledaju muzičke emisije interesuju se isto tako za pozorište, književnost, emisije o likovnim izložbama, posećuju pozorište, muzeje, izložbe, koncerte ili opere. Ova publika naročito se nalazi u imučnim porodicama u gradskim sredinama: to su osobe koje su dobile visoko obrazovanje i TV gledaoci preko 40 godina. Da bi neka emisija bila gledana nije dovoljno ponuditi je publici: interesovanje koje ona pobuđuje, nezavisno od svojih kvaliteta, određeno je kulturno društvenim nivoom televizijskih gledalaca, Neke gledaoce program ozbiljne muzike može da razonodi, ali najveći broj smatra da ih taj tip emisija ne interesuje i nisu zainteresovani da ih gledaju. Uostalom i TV gledaoci koji vole muziku mogu, u izvesnim momentima, da osečaju da ih mnogo više odmara film ili serija. Sociolog Mišel Sušon (Michel Souchon) objavio je ova ponašanja u raznim studijama čiji je model primenjen i verifikovan u mnogim zemljama. Pošto je emisije rangirao u tridesetak kategorija, posmatrao ih je u funkciji tri indikatora: ponuđen TV program, TV program koji gledalac može da prati i primljen TV program. Ponuđen TV program odgovara onome što se nalazi na televizijskom programu u svakoj zemlji. TV program koji gledalac može da prati predstavlja vreme koje gledalac može da provede u gledanju ovog ili onog tipa programa imajuči u vidu broj kanala. Primljen TV program odgovara efektivnom prijemu svake od 30 kategorija. U največem broju zemalja informacija zauzima jednako mesto u ponudenom TV programu, TV programu koji gledalac može da prati i primljenom TV programu. Umetničke i zabavne emisije zauzimaju mnogo veći deo u primljenom TV programu nego u ponuđenom, ali štoi

117