RTV Teorija i praksa

Е. Nogajbajeva

OPERA U EPOHI TELEVIZIJE

Umetnost ореге je više puta doživljavala trenutke izvanrednog uspona i procvata. Vrhunce njene istorije stvarale su ličnosti gorostasnih razmera. Dovoljna je pojava jedne izrazite individualnosti pa da se razreše protivurečnosti opere, da odstupi sve što je „falš”, rutina i ponavljanje, i da ona ponovo poseduje lepotu i snagu. Verovatno zbog toga u njenoj istoriji nema neutralnih perioda - to je lanac reformi, uzleta i kriza. i nije čudo što орега uvek izaziva sporove: u njoj je ostvareno maštanje o harmoničnom stapanju svih umetnosti pod vođstvom muzike, i sva istorija ореге jeste u suštini beskonačno kretanje ka tome idealu. Tokom stoleća XXvek je, čini se, prekinuo luk vezan za vremena kada se rađala opera. Za Ijude epohe renesanse njen uzor je bio antički teatar, koji je okupljao hiljade gledalaca na grandioznim predstavama - praznicima umetnosti. Takvu operu su videli njeni stvaraoci i u narednim vekovima. Ali, vremenom operski teatri su postali dostupni samo manjini, i орега je, uprkos željama kompozitora, sve više postajala umetnost za izabrane, I evo danas televizija je „raširila vrata” operskog pozorišta pred zamišljenim auditorijem, U naše vreme opera postaje praznik za milione televizijskih gledalaca. To su pokazale televizisjeke premijere opera Đ. Verdija Otelo, uz učešće svetski priznatih zvezda operske scene, koje su nastupale pod otvorenim nebom čuvene „Veronske arene” i P. I. Cajakovskog Evgenije Onjegin u izvođenju Lenjingradskog teatra opere i

126