RTV Teorija i praksa

bežične telegrafije (Markoni. 1902). Razvoj radija zahtevao je brži, efikasniji i bolji kvalitet tonskog snimka, a to se moglo postiči novim načinom snimanja. Taj novi način bio je magnetski zapis. Njega je ostvario danac Valdemar Pulsen na uređaju nazvanom telegrafon koji je bio izložen 1900. godine na Svetskoj izložbi u Parizu. Godine 1924. Kurt Stile u Nemačkoj počinje proizvodnju uređaja za magnetsko snimanje upotrebljavajuči kao nosača tona čeiičnu žicu promera 0,2 mm, a 1933, u saradnji sa „Marconi wireless telegraph сотрапу”, ovaj sistem je usavršen. Jedan od Markoni-Stileovih uređaja izložen je u Muzeju nauke u Londonu. Na Velikoj nemačkoj izložbi u Berlinu 1935. godine „Allgemaine Elektrizitats Gesellschaft (AEG)” prikazuje magnetofon, a BASF iz Ludvigshafena magnetsku traku sa plastičnim nosačem. Time je ostvaren dugogodišnji san da se magnetski zapis može „brisati” tj. ponovo nasnimavati, i da se traka može seči i montirati. Kasnih pedesetih, tačnije 1959. godine, ostvaruje se stereofonski magnetni zapis (Alan Dover Blumlejn je 1933. u „Electrical and Musical Industries /ЕМI/” u Londonu patentirao stereofonsku tehniku snimanja na ploče), potom nastaje kompakt kaseta 1963. godine i uporedo sa daljim usavršavanjem vinilskih gramofonskih ploča stiglo se do sadašnjih digitalnih magnetofona i compact disc ploča. METODE Tonsko snimanje je stvaralački proces koji u sebi sjedinjuje znanje i umešnost tonskog snimatelja da uspešno iskoristi sve tehničke mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju i da objedinjavanjem svih parametara (umetničkih i tehničkih) „proizvede” veran zapis dela koje se snima. Kod snimanja muzike ovi parmetri su sledeći: kompozitor - delo - instrument - prostor tehnika - snimatelj (i producent). Na kraju ovog lanca je slušalac, bilo da se snimak sluša sa magnetofonske trake, ploče, na radiju ili televiziji. Već samim nabrajanjem činilaca procesa snimanja, vidljivo je da su posao i mesto tonskog snimatelja izuzetno odgovorni. On mora da kanališe spoj muzike i

160