RTV Teorija i praksa

tehnike tako da delo u svom konačnom tonskom zapisu zazvuči onako kako ga je kompozitor napisao i u partituri predvideo. Tu nastaju dva osnovna problema kod upotrebe tehnike za snimanje; 1, tehnika kao veran prenosnik dela, i 2. tehnika kao nov instrument kojim upravlja snimatelj (uz pomoč producenta). Snimanje se najčešče obavlja u studiju, ređe u koncertnim i operskim salama. Moderni studiji danas su opremljeni režijskim pultovima velikih dimenzija i mogučnostima, sa brojnim regulatorima, filterima, kompresorima, limiterima, eksponderima, stereo i višekanalnim (8-16-24-48) magnetofonima, visokokvalitetnim mikrofonima i zvučnicima, itd. Rukovanje ovom skupocenom tehnikom povereno je tonskom snimatelju koji poseduje tehnička znanja za upotrebu aparature. i muzičkom producentu, čoveku koji odgovara za umetničku stranu snimka. Pomenuta dva oblika upotrebe tehnike formulisala su i dva osnovna metoda tonskog snimanja : objektivni i subjektivni Objektivni metod tonskog snimanja izložio je Peter Burkovic (Peter Burkov/itz) na savetovanju tonskih snimatelja u Detmoldu 1957. godine i ona važi još i danas. Ovaj metod ima za cilj da kod zvučne slike jednog tonskog snimka održi nepovredivost sadržaja, forme, atmosfere i istorijske dokumentarnosti kompozicije. Tuse uvek i iznova pred tonskog snimatelia postavlja osnovno pitanje; jedan ili više mikrofona? Odgovor treba tražiti prvo u izboru prostorije (studija) u kojoj se snima, prirode samog dela, zatim od izvođačkog sastava (orkestar, solisti) itd. Prilagođenja nastaju uvek i u onolikoj meri koliko je potrebno da zvučna slika snimljenog dela bude što bliža željenom modelu. Elektroakustički uređaji koji se upotrebljavaju kod ove metode snimanja moraju posedovati ravnu frekventnu karakteristiku širokog opsega, kompresija i ekspanzija dinamike moraju ostati u dozvoljenom opsegu, filteri, korektori i ostali pomoćni uređaji za obradu zvuka koriste se samo za poboljšanje nedostataka akustike studija, a željena zvučna slika mora biti uravnotežena,

161