RTV Teorija i praksa

Istovremeno, 'ačinje se i specifičan odnos rnedu - avisnosti i'među sve masovnije adolescentne publike i isto tako adolescentnih interpretatora; i'među mladih na podijumu i mladih kraj podijuma uspostavlja se odnos jedinstvenog kulturnog, moglo bi se čak reči civilizacijskog tipa kod kojeg je muzika samo jedan element komunikacije, odnosno identifikacije. Taj odnos „produbljuje ” i lako uočljiv materijalni interes: stimuliše se osećaj posebnosti, pripadnosti jednoj apartnoj ali istovremeno i homogenoj celini (u velikom broju sve novijih spoljnih pojavnih oblikai; intenzivna diskografska produkcija i velika ulaganja u reklamne kampanje slede s jedne strane spontane trendove, a s druge i same indukuju sezonske novotarije. Prvi živi nastupi rok-zvezda, u samo svitanje rok-istorije, bili su neraskidivo povezani sa klubovima za odredjen broj posetilaca u kojima je publika mogla imati neposređan uvid u to kako „i/gleda” ono što se „sluša”. Usled sve manje izraženog elitizma - što je, takodje, jedno od socio-kulturnih obeležja rok-idioma - muzika se približava širim slojevima izražavajuči njihov latentni socijalni i kultumi interes - sve izraženiji u jednoj vrsti duhovnog egalitarizma i hedonizma. Paradoksalno je da je televizija, kao masovni medij parexcellen.ce, braniia prodor ovog novog kulturnog tipa na svoju „teritoriju” i nesvesno se, na taj način, stavljajuči u službi preovladjujučih, često veoma „gradjanskih” obra/aca. Ispostaviće se, zapravo, da je televizija poslednji dobro branjeni bastion jedne vrste novovekovnog kiasici/ma, Biče stoga potrebno mnogo vremena da se кго/ „elektronsku kutiju” u Ijudske domove pripuste „čupavci” i njihova muzika. U medjuvremenu. međutim, rok-zvezde zasejavaju duhovnim obrascima sportske hale i stadione postajuči glavni junaci u igri velikih brojeva. Ali, to doprinosi i jednoj značajnoj promeni psihološke naravi - u masovnoj publici nema više potpune prisnosti između izvođača i publike kao nekada u skučenim klupskim prostorijama gde je individualna komunikacija još uvek bila moguča. Pojedinac u publici sada ]e samo deo mase, deo zajedničke ekstaze; odustajuči od individualnosti - koju je nekada umeo da doživi i kao samoču pojedinac iz publike nalazi divlju i uzbudljivu

77