RTV Teorija i praksa

Kakva su Vaša iskustva iz režije lutaka na televiziji? Televizija je medij u kome se lutke osećaju kao kod kuće, možda i više по na sceni, Ovde realnog prostora nema - sve može biti i ovde i tamo. Vreme je ukinuto: sve je i bilo i sada jeste. ko da uhvati kad se šta zbiva? Velika, apsolutna slofaoda za lutku i reditelja, klima u kojoj lutke najlakše dišu. Nije, dabome, reč o trik-snimanjima, ni o kasnijoj montaži trake (sve je to jezik i domen filma!), već o direktnom, autentičnom televizijskom jeziku. Retko se, na žaiost, srećemo sa takvim shvatanjima. Ogromna ’-ećina lutkarskih emisija (ne samo kod nas, svuda je tako) svodi se u suštini na snimak teatarski koncipiranog zbivanja, bilo da je reč o dramskoj formi ili o kabareu. Neka vrsta-prenosa „predstave” iz studija. I čuveni, s pravom cenjeni ali i precenjem „Mapet šou” je, sem u retkim nadahnutim trenucima, samo snimljeni kabare koji bi se mogao bez većih problema preneti u svaki teatar, na bilo koju scenu lutaka. Kuda ide savremeno jugoslovensko lutkarstvo kao umetnost ? Jugoslovensko lutkarstvo je danas bez sumnje na pravom putu. Još samo ponegde i ponekad naiđemo na predstavu u kojoj lutke-ljudi i lutke-životinje cupkaju i govore umesto živih glumaca i samo veoma retko nailazimo na tekstove koji tako zamišljaju lutkarsku dramaturgiju i lutkarstvo. Glavni tokovi našeg lutkarstva teku naporedo sa evropskim, često i ispred ostalih. Zvuči preterano, ali istina je. Stvar je u tome što smo izgubili tuđe tlo pod nogama (svoju tradiciju, na žalost ili na sreću, nismo nikad imali) i našli se odjednom u praznom. Sada lutamo i tražimo - zar to nije pravi posao umetnosti? Zalutamo, naravno, često, ali - uveK je bolji korak u stranu no u mestu. Osvrnite se na problem lutkarske dramaturgije u nas? U čemu sasvim sigurno prednjačimo u svetu, to su naši „lutkarski” pisci. Strani autori, po pravilu, dobro, čak svuiše dobro poznaju fnedij za koji pišu - i tu je njihova nevolja, Variraju u beskonačnost već postojeće, menjajući samo fabule i teme.

145