RTV Teorija i praksa

Sonier, Rudi Štern, Tomas Tedlok, Aldo Tambelini, Stan Vanderbek i Endi Vorhol. Najveći deo ovih dela izložen je u prve četiri izložbe, koje su probile led. Izložba ~TV as a Creative Medium”, prva u Americi, organizovana je 1969. godine u Hauard Vajz galeriji u Njujorku. Übrzo je, početkom 1970, sledila ambiciozna izložba „Vision and Television” u muzeju Rose Art u Valtamu, Masačusets, čiji je kustos bio Rasel Konor (Russell Connor). On je kasnije postao direklor Film-TV-Media Division u Savetu za umetnost države Njujork. Godinu dana kasnije je Finch College Museum of Contemporary Art u Njujorku pozvao deset umetnika da u muzeju kreiraju video-trake na iznajmljenoj opremi. Od ovih radova je mesec dana kasnije napravljena izložba. Iste godine Whitney Museum of American Art bio je domaćin izložbe „А Special Videotape Show”, mesec dasna dugoj smotri video-traka, od vremena prvih Pajkovih eksperimenata pa đo tada. U ovom periodu još nekoliko galerija bilo je zaslužno za podsticaj i izlaganje video-umetnosti, a posebno galerija Leo Kasteli. Kao što se često dešava, slučajna dostupnost „opreme” kao i razvoj tržišta, uslovili su osnovni karakter jedne umetničke forme. Odluka firme Sony, vodećeg svetskog proizvođača komercijalne video-opreme, da svoju prodajnu ekspanziju početkom šezdesetih koncentriše u Americi, omogućila je stvaranje „lične televizije” mnogo ranije nego u Evropi i Aziji. Ali iako su video-trake američkih umetnika mogle uspešno da se emituju preko sistema kablovske televizije visoke definicije kao i u okviru instalacija zatvorenog kruga, video-traka od 1/2 inča u prvo vreme nije mogla uspešno da se emituje u etar. Uprkos proklamovane želje da se raširi izvan zatvorenog kruga umetnosti, video-umetnost je između 1965. i 1970. godine bila hermetički zatvorena: dela su izlagana po galerijama, univerzitetima, potkrovljima, i malim video-teatrima (kao što je Electronic Kitchen u Njujorku), i o njima je uglavnom pisano u umetničkim časopisima nastalim u okviru samog pokreta (kao „Radical Software” koji su od 1970. godine izdavali Ira Snajder i Beril Koro). Zbog svega ovoga, a i zbog potrebe televizijske industrije za svežim kreativnim mišljenjem, nekoliko dobrotvornih fondacija počelo je da otvara put umetnicima ka emitovanju u etar. Program „Umetnici na televiziji” Rokfelerove fondacije, koji datira iz 1967. godine. davao je skromnu

81