RTV Teorija i praksa

jednokratnost, nametnut tempo percepcije, nemogućnost okretanja „zvučne stranice”. Različitost materijala i različitost percepcije udaljavaju adaptirano radijsko delo od literarnog uzora i od njega čine autonomno delo. Fonska realizacija literarnog zapisa nikada nije istovetna sa njim, pa uska adaptacijska formula, zasnovana na uništavajučoj zavisnosti slušališta od pisane literature, ne koristi ni radijskoj ni literarnoj umetnosti. Dodir te dve oblasti treba tražiti na prostoru uzajamnih davanja. Bilo bi to odstupanje proverenih fabularnih shema, več prisvojenih od društva ličnih uzora, problema zabeleženih u iiteraturi i funkcionišučih, zahvaljujuči njoj, u narodnoj kulturi i svesti primalaca umetnosti. Radijsko delo treba da bude zahvalno literaturi samo za ono što ga može obogatiti. Adaptirano slušalište je jeđna ođ formi radijske umetnosti i njom upravljaju zakoni radijske estetike. Mada koristi pisanu literaturu, ne postaje ni proza, ni drama, niti poezija. Može koristiti strukture i elemente svih tradicionalnih literarnih vrsta integrišuči ih zahvaljujuči foničnosti materijala i stvarajuči mešanu dramsko-epsko-poetsku formu. Ta forma je elastična i obimna, rađa bogatstvo fakture slušališta, tako važne za dobar auditivan prijem, ]er, poznato je da slušna pažnja mnogo brže podleže dekoncentraciji od vizuelne, a da je slušna memorija od nje mnogo manje obimna i trajna. Dakle, zahteva raznorodnost pođstreka koji bi je neprestano pobuđivali. Audiovizuelne umetnosti - istovremeno delujuči na čulo vida i sluha - omogućavaju primaocu da prebacuje pažnju sa jednog receptora na drugi i na taj način omogučavaju neophodan odmor. Auditivna umetnost zahteva stalnu napetost slušne pažnje čija je kolebljivost, ipak, neizbežna. Zbog toga je potrebno da se u radijskom deiu unapred programiraju trenuci sa manjom sadržajnom i formalnom gustinom da bi se omogučilo slabljenje percepcijske napetosti primaoca bez štete po razumevanje dela. To je moguće postiči ponavljanjem istog sadržaja pomoču raznih znakova i sistema. Semiolozi cene tu osobinu simboličnog saopštenja i pripisuju joj važnu funkciju u ispoljavanju sadržaja (informacije).

109