RTV Teorija i praksa

U međuvremenu, u adaptiranom slušalištu nedeljivo vlada forma drame. U nju se utiskuju čak i komplikovani narativni sistemi, Težeći najpotpunijem ponavljanju literarnog originala radijska adaptacija se uglavnom zasniva na onim elementima koji imaju šansu da najlakše savladaju barijere koje dele literarne vrste. To su; fabula, događaji koji su osnova sukoba, i lik junaka koji se ispoljava u radnji i dijalogu. Naracija je tretirana kao čisto literarna stihija i eliminisana je u prvom redu, uprkos tome što upravo ona određuje kako meritornu vrednost proznog dela, tako i njegovu stilsku specifičnost. Zaboravlja se da mešana struktura slušališta dobro integriše sloj narativnog porekla sa dijaloškim slojem. Osnova slušališta postaje dijalog. U strahu od udaljavanja od štampane reči tom dijalogu se suviše veruje i ima poverenje u njegovu nosivost. Međitim, u romanu često on ima smisla tek u dodiru sa narativnim slojem koji ga najavljuje, pojačava ili dovodi u pitanje. A njegova značenja opalesciraju u promenljivom naponu strukture dela. Događa se da je on poenta veoma složenog narativnog niza u kome se objektivna naracija igra subjektivnošću, prelazi u monolog ili se gasi u nezavisnom govoru dijaloga. Dijalog u romanu je nošen na talasu naracije i hrani se njenom dinamikom. U slušalištu, često lišen te odbrambene materije sa kojom je predstavljao celinu, otkriva svoju nemoć, nedostatak snage, ponekad čak i zapanjujuču običnost. Zbog toga se pojačava rečenicama izvučenim iz narativnog sloja, zaboravljajući da je takva pozajmica riskantna i da nije uvek umetnički isplatljiva. Naime, te dve forme se razlikuju po vrsti unutrašnje napetosti, stepenom kondenzacije sadržaja, tipom njegovog emocionalnog nijansiranja. To su različite vizije, različiti načini viđenja kreiranog sveta. Dinamizam koji nastaje na mestu dodira te dve vrste literarnog iskaza rasprskava se kod mehaničkih pomeranja rečeničnih partija od naracije do dijaloga. A potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da pisani dijalog odudara od govorenog i da ne može biti tretiran kao gotov element slušališta. Zvučeči dijalog mora da računa na mogučnosti artikulacijskog aparata, melodiju rečenice. specifičnost fonske ekspresije. Njegova građa treba da

110