RTV Teorija i praksa

odnositi na naraciju (i njene vrste), dijalog (njegove forme i načine funkcionisanja u okvirima naracije), stav naratora (u odnosu na predstavljane likove i događaje) i tip junaka (stepen njegove nezavisnosti). Sva ova pitanja u vezi su sa radnjom žanrovske promene koja uvek prati proces adaptiranja literarnog dela, a u kojoj nabrojani elementi podležu najdalje sledećoj modifikaciji. Počnimo od tipa proze koja se čini krajnjim primerom nepristajanja, kako na formulu dramske umetnosti, tako i па specifičnost auditativne umetnosti. Emil Zola - Sve za žene. Narator tog romana poseduje potpunu vlast nad svetom. Manifestuje svoju posebnost i nadređenu ulogu u odnosu na predstavljane osobe i događaje. Predstavljajući junake govori o njima i za njih, otkriva njihove misli, nesvesne intencije, ocenjuje njihove stavove, predviđa njihove radnje, komentariše. Nadaren je potpunim znanjem i nepogrešivošću, njegovi stavovi su neoborivi. Ovaj tip proze moguče je nazvati linearnom zbog njenog metoda postepenog otkrivanja istine predstavljenog sveta i - klasičnom, zbog njene vere u mogučnost dolaženja do jezgra te istine. Perspektiva iz koje ona prikazuje stvari je stalna i nepromenljiva, tu vlada poredak i hijerarhija važnosti. Junaci su lišeni potpune slobode spontanog otkrivanja sebe, predstavlja ih narator uglavnom putem neposredne karakteristike. Duša te proze je naracija, pre svega opis. To je autonomni opis koji prelama kanone statičnosti, to je grabljiv opis. Otkriva dramatiku sveta neoživljene materije i njegovu bogatu fizionomiju; suprotstavlja agresivnu individualnost mrtvih predmeta nemoči i obruču čoveka. Primena asketske dramske formule, odustajanje od narativnog sloja i oslanjanje slušališta isključivo na dijaloški materijal mora dovesti do utišavanja ili čak potpunog uništavanja estetskih vrednosti koje su predstavijale suštinu literarnog uzora i zbog kojih se zapravo pristupilo adaptaciji. Izjašnjavajući s,e na temu filmske adaptacije literature Andžej Vajda (Andrzej Wajda) istovremeno preporučuje „smelost i pokornost” u odnosu na tekst.

112