RTV Teorija i praksa

tačke gledišta sadašnjosti, dakle: deli ga vremenska distanca od saopštavanih događaja. Takav stav obezbeđuje mu relativno sveznanje (koje se odnosi samo na'njega, na ono što je sam doživeo) kao i relativnu nepogrešivost u ocenama. Narator izgovara izvesne istine o svetu i Ijudima, govori o svojim ukusima, poverava se u vezi sa svojim nedoumicama. Radeći to obogačuje sopstveni lik iz prošlosti, produbljuje motivaciju svojih ondašnjih ponašanja. Izdvojeni dijalog te proze razlikuje se od njene naracije radije grafički nego misaono i zbog toga je u radijskoj verziji dela mogla da bude postignuta izvanredna tečnost povezivanja naracijskog sloja sa dijaloškim i da se pređe iz prošlosti u sadašnjost. Ne samo što suseduju jedan drugom, več se i pretaču iz jeđne forme u drugu, uzajamno se zamenjuju, pojačavaju ili suprotstavljaju. Evo primera; NARATOR: Rekao sam Agnješki da je moja jedina ijubav, AGNJEŠKA: Da li si to mnogo puta govorio devojci? NARATOR: Tek sam sada video da je bila lepa. Osetio sam da mi je stalo do nje. JUNAK: Ljutite se na mene? AGNJEŠKA: Da. NARATOR: Taj prokleti valcer se nije završio. JUNAK; Kađ bi se taj prokleti valcer završio! Radijska adaptacija Diznilenda pokazuje da je mešana naracijsko-dramska forma najispravnija forma adaptiranog slušališta zasnovanog na prozi. Takođe pokazuje da elastičnost granice koja deli literarne vrste prija nastajanju dela adaptacijskog porekla. Čini se da je oblast sa kojom rađio рге svega treba da veže svoje adaptacijske nade zapravo savremena proza. Ta literatura unutrašnjih događaja koja operiše otvorenim strukturama nedostupna je filmu, njegovoj spoljnosti i materijalnosti. Semantički noseča reč ne dozvoljava da se preveđe na doslovnost slike. Na radiju se reč materijalizuje, ali nikada do kraja. Obogačuje se sugestivnošću zvučenja, ali ne gubi semantičku

117