RTV Teorija i praksa

i njihovoj dinamizaciji. Slušalište je uglavnom zasnovano na spoljašnjoj radnji: putovanje nosiljkom do palate, razgovori sa dečakom, sa Plocjom, sa prijateljima, sa Avgustom, mada je njihova važnost drugorazredna, a njihov smisao potiče iz unutrašnje radnje. I pored toga što je dramaturgija slušališta bila zasnovana na snažnoj osnovi konkretnih materijalnih događaja, do radio-verzije se probio trag guste, poetske vizije romana. Tamo gde se smelije koristilo bogatstvo načina jezičkog uobličavanja njegovog materijala, tamo je slušalište postajalo i veoma radijsko i veoma literarno, istovremeno (na primer, fragment koji počinje rečima „Tvoja senka je moja otadžbina...” ili „Grane su se odmakle, klečao sam sa rukama u njenim rukama...”). Ta proza omogučava adaptatoru zadržavanje maksimalne vernosti literarnom originalu, јег njegova estetika pogoduje estetici radija. Njegova naracija, istovremeno objektivna i subjektivna, rastura svoju epskost u formama govora, na izgled zavisnog govora, i meša se sa dramaturškim dijaloškim formama. Njeni opisi gube svoju prirođnu statičnost postajuči dramatičnim pričama (opis gomile oko nosiljke, opis izgleda unutrašnjosti dvorske sobe). To je prostorna proza, intenzivna, koncentrisana, kako intelektualno tako i emocionalno. Film bi uništio njenu delikatnu materiju doslovnošću fotografske slike, pozorište bi razvejalo njenu intimnost uslovnošču svojih izražajnih sredstava, a grupni prijem bi joj oduzeo ostatke spontanosti i sugestivnosti. Ona zahteva koncentrisan, analitički i istovremeno emocionalan prijem, kao muzika i poezija; Jer, upravo su muzika i poezija od svih umetnosti najbliže specifičnosti radija. O nemoči filma u odnosu na taj tip proze piše Aleksander Jackjevič (Jackiewicz) u knjizi eseja Opasne veze literature i filma raspravljajući o ekranizaciji proze Albera Kamija. „Ако se već Stranac prenosi na ekran, onda je taj unutrašnji roman potrebno promeniti u spoljašnji. Monolog Mersoa koji nam o svemu priča, sve saopštava - htelo bi se reći: prošaptava - potrebno je na ekranu prevesti na neposredne slike”. Baš takva proza, sa materijom neuhvatljivom za film, veoma tesno prijanja na estetiku radija. Unutrašnji

119