RTV Teorija i praksa

s nekakvim prezirom na licu, ne razumem taj prezir, ne verujem da ga može biti stid što čita tuđe novine, ovde je stid veoma retka pojava, uzmeš ili ne uzmeš, drugi te ne zanimaju, voz je übrzao, sve podzemne, kad su pod rekom, nekako žure, kao da se plaše, ili se ja bojim pa mi se samo tako čini, sad smo kao u utrobi gamižučeg crva, životinja rije kroz rečni mulj duboko dole ispod indijanske reke, Grand centrai, počinje gužva kao pod komandu, u sekundi sve se uzmuvava, kao da se budim, kao da je sve bio samo nekakav san, igra na ekranu, na sledećoj, to je Peta čini mi se, izlazim, ili ću uzeti drugu liniju... Hodam dugim polupraznim hodnikom, na uglu kraj stepeništa visok iskrivljen crnac svira u trombon, nema pojma o trombonu, kao da je do instrumenta došao slučajno, mimikrija za prošnju, hodnik je akustičan, neko vuče noge, čujem to kao bubnjarske četkice ili kako se več zovu, spajam ta dva zvuka, miksujem, kao da sam u tonskom studiju, aleatorika koju izvodi iskrivljeni trombonista i noge-četkice kao ritam, čš - čš -čš - čš, voz koji nailazi prekriva sve nekoliko sekundi, zamišljene skice za zvučni portret Njujorka. Ledena kiša, uzimam vazduh kao da sam ga poslednji put udahnuo na Main Street, Radio city music hall, Johny Mathis and Непгу Mancini, February 4-8, Njujork Hilton ispred levo, ukopava me crveno svetlo na uglu, stajem кгај ogromnog šahta, iz podzemlja bije para kao da sam na ivici vulkana, jednom sam tako ležao nagnut nad grotlom Etne na Siciliji, gušio me je sumporni dim, ova рага ne miriše ali sam nekako sigurniji u ona vulkanska isparenja, kao da će se otvoriti Avenue of Americas, progutati i mene i sve koji čekamo zeleno svetlo, crveno svetlo, zeleno svetlo, crveno svetlo, zeleno svetlo, ritam, ritam u svemu, ritam svetala, когака, vrata, ritam oblika, uglova, stepenica, ritam svega što postoji, svega što se kreče, svega što se čuje, što se može videti, opipati, ritam svega što čula primaju, ritam koji se održava, da nije tog spasonosnog, savršenog, jedinstvenog ritma grad bi stao, eksplodirao i to više niko ne bi mogao da uskladi, niko da dovede u ovaj savršeni red-nered, ritam drugih gradova bi ovde bio neprimenljiv, to je kao sa

148