RTV Teorija i praksa

VESNA: Zaboravila sarn ga kod Ane u subotu. Htela sam da je podsetim. BORIS: Ko je Ana? VESNA: Moja školska drugarica. BORIS: Trebalo je da paziš. Ja, na primer, nikad ne zaboravljam svoje stravi. Sem toga, ne idem u školu. VESNA: Zašto? BORIS: Odavno sam je završio. VESNA: Koliko imaš godina? BORIS: 16. Možda ti delujem malo starije? VESNA: Ne znam. Ja imam 15. I još nisam završila školu. Kako si ti uspeo... BORIS: Ja sam dva razreda za jednu godinu. Bilo mi je dosadno da čekam. Sem toga, tamo se vrlo malo nauči. VESNA: Gde? BORIS: U školama. Obično govore nevažne stvari. VESNA: Ne bih rekla. BORIS; Uzmi na primer matematiku: jednačine su za onoga ko voli da ih rešava. Shvataš, onaj ko ne voli da ih rešava, treba ga pustiti da piše pesme ili da se sanka. Dva i dva su nam potrebna da bismo znali da platimo neku stvar i dobijemo uredan kusur. Ostalo je nepotrebno. VESNA: Ja ne mislim tako. Možda tako misliš zato što si stariji od mene. BORIS: Ja zapravo imam osamnaest godina. Salio sam se malopre. VESNA: Zašto? BORIS: Tek tako. Hteo sam da te malo zabavim. Nisam znao šta da kažem.

166