RTV Teorija i praksa

U nastavne programe iz stranih jezika ova nova tehnologija uvodi dva aspekta koji su u nastavi stranih jezika uvek najviše potcenjeni i najmanje shvačeni: audio i vizuelno razumevanje. Kao što Nord primećuje u svom članku o razvijanju razumevanja sluhom pre no što se počne govoriti: - ~Da bi vodio čak i jednostavan slobodan razgovor, pojedinac mora da bude mnogo verziraniji u razumevanju na sluh negoli u govoru. Kada govori, učenik može da barata relativno malim rečnikom izražavajuči ideju svojom sopstvenom brzinom. Međutim, kad sluša odgovor, on više ne kontroliše izbor reči, upotrebljenu strukturu, niti brzinu izgovaranja. On mora biti spreman da shvati reči koje su deo govornikovog aktivnog rečnika, i mora se prilagođavati njegovoj brzini govora. To zahteva mnogo veču veštinu u slušanju nego u govoru. Posebno je to slučaj kada se razgovara s osobom kojoj je dotični jezik maternji.” (Nord, str. 17) Otud sledi da bi student stranog jezika trebalo da izvan onoga što nauči u slušaonici ima obilje prilika da brusi svoju veštinu razumevanja. Priliku za to pruža mu stalan i slobodan pristup televizijskim emisijama na stranom jeziku. Dok gleda takve emisije pažnja mu se stalno stavlja na probu brzim promenama govornika, jasnoće izgovora, regionalnih naglasaka, brzine govora, pozadine, sadržine, itd. Slušanje i gledanje ovakvih emisija ne bi trebalo smatrati pasivnom veštinom, več pre receptivno-perceptivnom veštinom, u kontekstu učenja stranih jezika. Litlvuđ (Littlewood) u svojoj Kuniunikativnoj nastavi jezika primečuje da novi znalac nekog jezika, da bi bio uspešan u stranoj sredini: „mora da razume šta drugi govore u situacijama kada je komunikacija otežana fizičkim činiocima poput buke u pozadini, daljine ili nejasne reprodukcije tona (npr, preko razglasa na aerodromima i železničkim ili autobuskim stanicama); - mora se naviči na govor koji nije savršeno isplaniran, već sadrži lažne početke, oklevanja i tome slično, što je odlika največeg dela svakidašnjeg govora.

79