RTV Teorija i praksa

tamo za čas sine neko ledeno sunce. Plavi cvetni zvončiči sagibaju svoje glave i zvone, zvone. Iz 'sevara isplivava rusalka, leđa joj proviruju, noga joj obla, čvrsta, sva sazdana od bleska i treperenja. Ona se okreče k njemu, približavaju se oči svetle, blistave, oštre - več su na površini, a onda zadrhte iskričavim smehom i počnu se udaljavati. Oblačna prsa njena, mutnosjajna kao porculan nepokriven gleđu, probleskuju ispod sunca po ivicama svoje bele elastičnonežne okrugline. Voda joj u malim mehurićima pokriva prsa. Sva treperi i smeje se u vodi. Autoportret-starac: Vidi li se to stvarno ili se ne vidi? Je li to java ili priviđenje? I tamo šta je, šta se to čuje? Vetar ili muzika? Zvoni, zvoni i izvija se, prilazi i usvrdljuje u dušu sa nekim neizdržljivim trilerom... Glas žene: (Iz velike daljine, kao iz nekog požara, poslednjim naporima snage). Mark! Mark! Okreni glavu, Mark! Donela sam cveče... Nebesko zeleno sa crvenim tačkama... Glas bez boje: Slikar oseča neko osveženje. Oseča da mu skok postaje laganiji i da se starica labavije drži na njegovim leđima. Več ga dodiruje gusta trava. Autoportret-starac: Kud gledaš tim svojim otvorenim okom, Bela? Vidiš li ispred sebe žarku Arabijsku pustinju koju je narod prešao sa toliko muka? Jednom me je vino u tatinoj čaši podsetilo na tu pustinju. Učinilo

(Zvona sad nadiru iz tankog zveketa zvončiča. Sve snažnije. To je več uzbuna) (Mlazevi vetra kao fijuci)

217