RTV Teorija i praksa

vaspitano uzdržan, da svako uokviravanje njegovo u nešto odeljeno od nas, i nad nas postaje komično i uzaludno”. Prema njoj, Rakić je bio „čovek jak i ,načisto‘ sa svim stvarma, i to na metričkoj i matematskoj osnovi”. Nije se varao i nije dao da mu se podvali. Teško ga je bilo uhvatiti u krajnostima. Štaviše, nije imao izgleda ni onaj ko bi pokušao da ga zajede, „јег bi odmah zajedljivcu ispričao detalj iz svog života koji mu daje pravo”! Stoga se Isidora oduševljavala duhovnom biografijom tog pesnika, a posebno njegovom skromnošču koju je naročito uočavala u dvostihu: „Како sam mnogo obečav’o,/ a koliko sam malo dao”, što je i razumljivo, pošto je očigleđno da je u njemu nalazila izvesnu srodnost sa sobom, Nije nimalo slučajno što je Isidora Sekulič našla da je Rakič, jedan od malobrojnih uglednih i proslavljenih pisaca, „imao osećanje da sve što se kod nas stvara znači prethodan rad. Da radimo i stvaramo za jednu lepu revoluciju, ne samo duhovnih snaga naših nego i fizičkih. Naš preporod treba da odvede našeg čoveka i u širi fizički život, šira čula i srca; i u širu inteligenciju; i najzad, u jedan kod nas stvoreni metod misli i ocena koji će nas izmeniti u mentalitetima umetničkim, društvenim i političkim. Rakič, Evropljanin, pesimist, u samoču povučeni estet, bio je ipak od ,starog, surovog drveta', i svesno i podsvesno negovao dužnosti prelaznog pokolenja svim bičem svojim, dakle, i poezijom svojom. Sve je u toj poeziji, po ruhu i kruhu, tako obazrivo, ozbiljno, čovečno, za svakoga prosto razumljivo i prosto upotrebljivo. Bez patetike sentimentalne, bez patetike intelektualne. Bez patetike je čak i Rakičeva patriotska poezija. (...) Rakićeva patriotska poezija, to su duga Ddenja u brigama raznih prelaznih pokolenja koja su davno prošla, ali ostavila za sobom nedovršenosti. Rakić je sa svega nekoliko svojih patriotskih pesama ušao u tragičnu dialektiku naše istorijske sudbine”. Eto, takav je - prema Isidorinom opisu - bio Milan Rakič. Da je Isidora Sekulić svoja predavanja koja je držala na .radiju ili u sekcijama raznih udruženja, uključujuči i Društvo prijatelja umetnosti „Cvijeta Zuzorič”, kao i na javnim tribinama, preuređivala i, zatim, dopunjenja i oformljenja, objavljivala kao eseje,