RTV Teorija i praksa

dela, bila bi samo uređaj za posredovanje, i onaj ko bi posmatrao ekran ne bi bio gledalac već samo posmatrač. Posmatranje je neobavezan odnos, posmatrač samo registruje ono što mu se prezentira, šta je u komentaru rastumačeno i šta če odabrati i sam koristiti. Međutim, gledalac je u strogoj ovisnosti od dela, mora da ima u vidu stav autora, njegova mišljenja, njegovo shvatanje sveta, i da se sa njima nosi u intenzivnom unutrašnjem procesu. Svaka stvaralačka profesija ima sebi svojstven način na koji vodi dijalog sa svojim konzumentima. Društvena vrednost rezultata ne zavisi od ove osobenosti. Sa društvenog aspekta delo bilo koje umetničke ili publicističke struke ima istu vrednost. Fino nijansiranu različitost u duhovni život Ijudi unosi tek ona različitost s kojom neka struka prilazi stvarnosti i osoben način kojim se ona izražava. Avantura u koju ulazi gledalac filma intenzivnija je, višezahtevnija i koncentrisanija od one kojoj se prepušta čitalac romana. Kod čitanja je onaj ko percepira najčešće okružen sopstvenim ambijentom. Čitanje može uvek da prekine, neke delove može ponovo da pročita, a pojedine stranice ili čak čitava poglavlja može i da preskoči. Nasuprot tome film zahvata gledaoca u nevidljiva kiešta, i nosi ga sa sobom, Za gledaoca nema bekstva, olakšanja ni povratka. Bioskopsko gledalište je kabina kosmičkog broda koji slobodno lebdi svemirom. Film je lansira nagore, baca u ambis i sa strane na stranu. Film pred gledaocem otvara beskrajna, duboka prostranstva, ili ga približava do monstrouzno uvečanih delova Ijudskog tela ili stvari. Film ga munjevito prenosi preko stokilometarskih i stogodišnjih razdaljina. To je mogučno stoga što je bioskopsko gledalište ambijent u kojem gledalac nije kod kuče Reč je o neutralnom ambijentu koji nije ukotvljen ni u kom poznatom vremenu ili prostoru. Pri percepiranju dela kod kuće, međutim, televizijski je gledalac ~kod sebe”, čak i u sebi, pošto prostor njegovog stana, sa živim i mrtvim inventarom, jeste

64