RTV Teorija i praksa

njegovo produženo telo, proširenje individue. Prostor ovog gledališta fiksiran je u mestu i vremenu. To je mikrokosmos u makrokosmosu. U ovakoj situaciji gledalac određuje sve što vidi merilima svoje okoline, ambijenta koji je odlučujuči oslonac njegove egzistencije i njegove orijentacije u svetu. On ne prihvata ništa što ne može da „stane u stan”, ništa što ga prevazilazi. Na drugoj strani, međutim, gledalac u toj intimi ne izbegava velikih problema ni doživljavanje potresnih događaja. Sve to on čini na svoj način, „ро domačinski”, kako smo več naveli, slobodno, aritmički, s različitim intenzitetom pažnje. To, međutim ne znači i slabije, niti u minijaturi. Kod kuče čovek veselje, radost i strast doživljava sa mnogo većom koncentracijom i mnogo dublje nego u javnosti, Njegov dodir sa stvarnošču je podroban, fin, osečajan. Biva i odvažan i tragično ozbiljan. Međutim, on stalno poseduje dimenzije intimnosti. Televizijsko delo mora da o svim ovim okolnostima vodi računa. Ono ne sme da bude bučno ni nasilničko. Veliki efekti koje poznaje i koristi film na televiziji su nepodnošljivi, čak nesvarljivi. Oni gledaoca zaglušuju, pa mu na kraju ponestaje sposobnosti da ih percepira. Ali za televizijskog gledaoca nije prihvatljiv ni kvadratni globalitet pozorišta. On je premalo raščlanjen, u njemu ima premalo drhtavog talasanja Ijudskih osećanja i odnosa. U njemu ima premalo nijansi i nabora. Film gledaoca pleni kao grabežljiv potočič. Televizija ga okupira, očarava i magnetizuje kao hladna voda kladenca koja u sparnom danu poziva žedne. Televizijski snimci ne provlače gledaoca kroz vreme-prostor tako širokogrudo kao film, Pred televizorom čovek je u stanju da čuje glasove sfera, da percepira nijanse boja Ijudskih osečanja i misli, da reaguje na svaku promenu atmosferskog pritiska Ijudske klime.

65