RTV Teorija i praksa

savremenog, bogato se razvijajučeg života, da nauči da što plodnije i životnije povezuje doslednu progresivnu ideologiju sa poetskom vizijom i publicističkim apelom. I, na kraju, da što рге ispita svoju izražajno kreativnu specifičnost, te nauči da je umno i slobodno koristi. Rezimirajmo poruke iz ovog razmatranja: gledalac percepira televizijsko delo privatno, u dimenzijama svog stvamog fizičkog i emotivnog doma. Ove ga okolnosti vode ka tome da što osetljivije i pažljivije prati intimni sastav Ijudskog života, i to рге u njegovoj dubini nego u širini površina i različitosti. Televizijsko stvaralaštvo treba gledaoca da podstiče da svoja otkriča neprekidno povezuje sa društvenim i istorijskim kontekstom. Televizija mora da istovremeno vodi računa o tome da fortisimom ne priguši prostor televizijskog mikrogledališta, pa time i percepciju gledalaca. Međutim, u televizijskom pijanisimu ne sme da se izgubi dinamički polet osečanja, težnji, snova i dela čoveka. Jan Kučera, Karakter televizije, Uvod, I i II poglavlje, Centralni arhiv i dokumentacija Cehoslovačke televizije, Prag, 1964, str. 1-15. Preveo s češkog

Zdenko Meloun

69