RTV Teorija i praksa

Izgleda da je odgovor jasan. Ne bi trebalo ropski kopirati, već stvaralački iznova kreirati, biti veran duhu, a ne reči, dati smisao originala i uneti novinu. Otprilike na takve istine se svode mnogi razgovori o adaptaciji, kako na filrnu tako i na televiziji. Ali, več samo dugogodišnje obnavljanje diskusije i zaključaka sugeriše nam da se klica problema skriva negde na drugom mestu. Izgleda da sem običnih obaveznih istina treba tražiti i osobine specifičnog televizijskog prilaza zadatku adaptacije. Postoji li tu bilo kakva specifičnost u poređenju s filmom i ako postoji čime je uslovljena? Istorija književnog filmskog ekrana i istorija njegovog teorijskog osmišljavanja predstavlja konglomerat raznovrsnih i međusobno suprotstavljenih pogleda i interpretacija - od programskog „književnog centralizma” do formulacije koja se odlikuje krasnorečivošču, tim рге što pripada Ingmaru Bergmanu: - „Film nema šta da radi na književnosti!” Vremenski prostor nam omogučava da sagledamo i jedinstven pravac kretanja koji uvlači u sebe čak suprotne tendencije. Uostalom, odnosi filma i književnosti u svim etapama su sređivani pod uticajem glavnog faktora - estetskog samoopredeljenja „desete muze”. Pouka u književnosti, prisvajanje književnog iskustva, težnja da se podigne na visine književnog mišljenja isto je kao i odvajanje književnosti, suprotstavljanje njoj - neophodne, dijalektički spojene ideje i forme razvoja filma kao samostalne umetnosti. Prema tome, put filmske adaptacije, ako odvojimo na stranu sve neočekivane obrte, vračanja, individualna autorska odstupanja, predstavlja sve odlučnije razmicanje granica interpretacije. Što se više razvijala filmska umetnost je sve jasnije naglašavala ideju adaptirane verzije koja je ravnopravna i ima istu vrednost. Adaptaciju često tumače kao prevod sa jezika književnosti na jezik ekrana. Prihvatičemo ovu uobičajenu upotrebu reči, iako ona zahteva izvesne

72