RTV Teorija i praksa

napomene. 1 U predstavi o prevodu mogu se, u najmanju ruku, izdvojiti dva momenta (koja potpuno ne isključuju jedan drugi): vernost originalu i samostalna umetnička vrednost „Radi se o tome da se književnost prevede na filmski jezik” - pisao je dvadesetih godina B. Ajhenbaum, „АИ, ipak, šta to znači prevesti na filmski jezik?” 2 (podvukla R. K.) Pitanje koje je nekada postavio Ajhenbaum postalo je magistralno za filmsku adaptaciju. Evolucija filmske adaptacije književnosti pošla je ka prevodu čija glavna briga nije bila toliko bliskost sa principom književnosti, koliko samostalna filmska izražajnost. Drugačije je u televiziji gde dominira suprotna ideja maksimalno tačnog i potpunog reprodukovanja književnog originala. Previše smelo nadmetanje sa književnošču u cilju adaptacije uglavnom nije karakteristično. Teza ekvivalentnog prevoda, čas nevidljiva, čas prateći programsku preciznost, lebdela je i dalje lebdi nad njom. Čini nam se da je veoma interesantno i korisno da pogledamo kako se ova teza shvatala i ostvarivala u ranim etapama razvoja televizijske adaptacije književnosti. O televizijskom književnom teatru, žanru (ili žanrovskom formiranju) koji je nikao na našem televizijskom ekranu početkom šezdesetih godina mnogo je u svoje vreme pisano i diskutovano. Došlo je vreme da se ponovo vrednuje njegovo iskustvo koje je bitno za shvatanje prirode televizijske adaptacije. Pre svega, televizijski književni teatar je predstavljao nefilmski tip postojanja književnosti na ekranu. U to vreme naša televizija nije još potpuno ovladala filmom, a stvaraoci adaptacije, podstaknuti neophodnošču da „popune niz slika”, ali i težnjom da sačuvaju

’ U takvom kontekstu pojmovi „prevod” i „jezik” irnaju pre likovno-metaforički nego strogo naučni karakter. Ali ako umetnosti posmatramo kao sisteme znakova, onda u sličnim slučajevima možemo govoriti o tzv. intersemiotičkom prevodu 2 Ajhenbaum 8., „Književnost na filmu”, „Sovj. ekran”, 1926 br. 42.

73