RTV Teorija i praksa

homogenizujuće Ш kako bi to Amerikanci rekli, sliva tokove u jedan glavni (mainstreaming). Mada se ova grupa autora ne ističe naročitom oštrinom kritike američkog društva i njegove kulture, oni ipak übedljivo dokazuju - u delu svog istraživanja zasnovanom na analizi sadržaja - da je ono što oni nazivaju dramom bremenito neobjektivnošču, da ne odslikava američko društvo na jedan socijalno i kulturno nepristrasan način, čak ni u okviru zahteva koje nameče osnovna zabavna funkcija te „drame”. Gde se nalaze osnovne tačke socijalne pristrasnosti tih programskih sadržaja? Dok u američkom društvu broj ostarelih raste, u „dramskim” programima oni su vrlo retki. Ženski likovi su takođe neuporedivo ređe prikazani, a to pogotovo važi za manjine. Možemo dodati da je tu danas prvenstveno reč o Ijudima koji govore španski a oni su manjina u najizrazitijem kulturnom i društvenom značenju, dok je stvar sa crncima znatno poboljšana i u društvu u celini i na malom ekranu. Gerbner i saradnici dalje nalaze da slikanje američkog društva kao društva sastavljenog od jedne jedine srednje klase preovlađuje na televiziji gde su sedam od deset ličnosti iz „sredine srednje klase”. U okviru slike društva i njegovih osnovnih vrednosti koja je decenijama stabilna, preovlađuju poruke o „konzumerizmu” i borbi za moč i vlast. Na jednom konkretnijem nivou analize sadržaja nalazi se da „država deluje prvenstveno na planu borbe protiv kršenja zakonitosti u jednom zlom i opasnom svetu. Na obezbeđenje reda i mira otpada skoro tri puta više vremena i ličnosti nego na radnike i njihove delatnosti. Tipični sedmični programi u udarno vreme sadrže prividno realistične i intimne (ali stvarno lažne) predstave o životu i radu 30 policajaca, sedam advokata, trojice sudija, ali samo jednog inženjera iii naučnika svega nekoliko radnika. Opet, stvara se slika da svi udobno žive uz proesečan prihod u okviru mitske norme srednje klase. Ima, međntim, puno opasnosti. Kriminal je u programima udarnog vremena barem tri puta češći nego u stvarnosti. Prosečno se dešava 5 do 6 akata otvorenog nasilja na sat i ti akti ugrožavaju više od polovine glavnih ličnosti. Međutim, tome retko slede bol, patnja i medicinska nega (Gerbner i dr. 1986, 26),

87