RTV Teorija i praksa

tematike, što kažu od izgladnelih u Etiopiji do grudi i grudnjaka u modi. Publika naročito voli da doznaje što više o sebi, svojim tzv. plemenskim pripadnostima i rok-identifikacijama. Tabloidne forme naravno imaju i svoje kritičare koji objašnjavaju šta su to zaista informacije a šta je senzacionalizam, ali pomodni urednici teraju svoje podsećajud sve zainetesovane da je televizija nekada imala stav o mentalitetu gledalaca kao da ovi moraju da joj budu zahvalni za bilo šta, a sada se trudi da ih stekne, i da zato čak i šokantna televizija svojim ciljevima opravdava sredstva. Prva kategorija gledalaca (kako sam ih nazvala) dakle smatra da kvalitetnim i što raznorodnijim vrstama emisija, izlaganjem gledalaca igrama, kvizovima, diskusijama do kasno u noć, može da se obistini mnogokulturalizam, svakako onaj koji je dozvoljen. Na primer, shvatanje ozakonjeno Kingmanovim izveštajem Komisije za izučavanje obrazovanja engleskim jezikom, po kome je defmicija jezika; „imenovanje iskustva kao dostizanja ovladavanja jezikom”, cilj koji je postavljen u školama, prva kategorija gledalaca verovatno doživljava i medijski. Isti izveštaj kaže da „elektronska predgrađa niču pod uticajem medijskih jezika i eliptične telefonske komunikacije uz procesovane kompjuterske kodove ,:S . Formalno učenje gramatike ima po izveštaju oštećujući efekt na razvoj originalnog pisanja kod učenika. Komentatorka iz „Observera” se pita kako ovaj sada neophodni kružni argument o jeziku, po kome je jezik Ijudski način strukturisanja iskustava, baziran na pokušajima i greškama ali uz razmišljanje o tome kako jezik utiče i proizvodi znanje, može da postane objašnjenje za nekog elokventnog govornika koji sebi takva pitanja nije nikada rasvetlio? Ili da dodam, kako da gledaoci koji vladaju govornom i pisanom reči izraze svoje mišljenje, svest i izbor kada ih sam jezik medija i dalje isključuje? Odnosno kada nadanja o famoznom pravu na prilaz nekako sve viŠe izmiču tamo gde zajednički novac više ne stiže do onih koji su ga prvobitno uložih? Sledeće kategorije gledalaca mogu ova pitanja pojasniti njihovim reakcijama i tvrdoglavim zagovaranjem slobodnog prilaza mediju.

B C. Fitzsimons, „Not much logic about language”, „Observer”, 1/5/88, Lonđon.

129