RTV Teorija i praksa

otpora, treća kategorija gledalaca su u Francuskoj takozvani ~bez televizije” kojih je više od milion a koji momentalno izbacuju TV aparate iz kuća i oslobađaju se prema njihovom tumačenju robovanja nadiručoj stihiji utisaka koja ni po čemu nije zaista njihova. S obzirom da u Francuskoj još samo 6% stanovnika ne poseduje televizore јег ih nisu ni kupili, ostalima nije teško da ipak gledaju televiziju kod prijatelja kada im je do toga posebno stalo. Što kažu takvi Francuzi koji su često učitelji po zanimanju, mlađi od 35 godina, bez partnera a žive po gradovima: „srečom naš školski sistem nije tako usredsređen na televiziju kao u Britaniji” ,0 . Ovi mladi prosvetari bez televizije, svojom voljom i po izboru, svakako povezuju svoje iskustvo sa strukturalističkim mišljenjem ali ne odvajaju se ni od skorašnjih teorijskih argumenata o problerau odnosa slike i teksta, osečanja gubljenja kritičkog duha pred šarenim vizuelnim koktelima, sve većom količinom američkih proizvoda i „zabavno-rekreativnih” trica. Njima smeta i uniformnost francuskih kanala koji manje-više podsećaju na več poznate formule evropskih televizija. Od treće kategorije gledalaca mogu da nauče mnogi upleteni u konce privatizacije iako za sada nije poznato zašto bi hteli da brinu o „manjinskim” pogledima na televiziju. Četvrtu kategoriju gledalaca sačinjavaju svi oni klasično religiozni redovi profesionalnih i poluprofesionalnih TV i filmskim kreativaca koji prednjače i u popularizovanju pisanja o televiziji jer se i tim putem brinu kako i gde da umetnu svoje radove. Tu su i oni koji prave emisije sa, i za lokalne grupe za pritisak, kao i one specijalno okrenute prema medijima, sa onima koji žele da pošalju svoja vizuelna pisma, komentare, odgovore na neku njihovim srcima najbližu temu. Mogučnosti da se takve emisije emituju za sada postoje u Britaniji. Na primer, vrlo kratka monološka emisija ili deo umetnut u emisiju kao što je Žene zenama u kojoj se debatom, dakle opet jezičkim sredstvima više nego vizuelnim, imenuju teme i moć samokontrole jezika. Ovi najuporniji aktivni gledaoci guraju u praksu potrebu i shvatanje video-studija na lokalnim nivoima koji su kao kolektivi nekada bili sponzorisani od laburista a sada se bore

10 A. Bonzon, Le Monde radio-tv-communication, br. 13436, 11/4/88, Pariz.

131